Piše: Tihomir Ponoš

.

“Et in terra pax hominieus bonae voluntatis – Rabbi Akiba imade krivo. Ovakvoga Božića jošte sviet nije vidio, a ako je dolazak gospodnji vezan za mir, kako to sveto pismo veli, onda smo danas dalje od dolazka gospodnjega, nego li smo ikada bili. Sve Srde razvezane su i slave svoje slavlje na krvavim poljanama bojišta, ljudski životi nisu nikada tako jeftini bili ko sada, dvadeset milijuna oboružanih ljudi ili se već bori ili čeka, da sune u ubojitu vojnu.”, pisao je u božićnom broju 1914. godine Jutarnji list. Uredništvo očito nije bilo optimistično i nije vjerovalo u skori završetak rata jer “nije nikakve nade da bi tako brzo moglo jenjati. Od nikuda nema izgleda da bi rat mogao tako lahko prestati”. Tako je ljetni optimizam, izrečen najavom da će se “naši dečki” iz rata vratiti kući do Božića zamijenjen pesimističnom realnošću. Prvi svjetski rat tada još nije imao naziv. Bio je “samo” rat. Postat će Veliki rat (takav će uvelike i ostati u zapadnoeuropskim zemljama do danas), zagrebački tisak zvat će ga “ratom koji je počeo 1914.”, a 1918. i “ratom koji traje već četvrtu godinu”. Postat će svjetski rat, za Krležu taj je rat često bio “europska konflagracija”, a 1939. godine postat će Prvi svjetski rat. Božić 1914. godine bio je prvi ratni Božić obilježen i prožet njime kako na bojištima tako i duboko u pozadini.

Prosinac je započeo svečano i slavodobitno. Najvažnije bojište, sudeći prema tretmanu u novinama (pri čemu valja imati na umu da su sve bile strogo cenzurirane), bila je Srbija i tekstovi posvećeni tome imali su nemalu propagandnu notu. Prvi prosinački broj Jutarnjeg lista na naslovnici ne objavljuje vijest iz Srbije nego Dalmacije – “Ukinuće ćirilice u Dalmaciji. ” Školsko vijeće odlučilo je ukinuti ćirilicu, a štiva otisnuta ćirilicom se “nemaju više čitati”, a u novoj nakladi treba ih “posve izpustiti”. Jezik kojeg se podučava u školi treba se zvati hrvatski, ne “srbsko-hrvatski”, a “ovaj zaključak zem. školskog vieća izazvao je u cieloj zemlji veliku radost”.

Propaganda se vodila obostrano i Jutarnji list se poziva na zanimljiv članak Politische Korrespondenza koji piše “kako Srbi na svaki način hoće nas prikazati barbarima i to onako kako čine Englezi i Francezi s Nijemcima”. Objavljeno je da je podmaršal Stjepan pl. Sarkotić imenovan za gubernatora okupiranih područja u Srbiji. Rat protiv Srbije bio je, kao valjda i svaki rat, pravedan, a svaki primjer koji je mogao biti iskorišten za motivaciju bio je dobrodošao. “Kako je veliko oduševljenje za naš pravedni rat proti Srbima” tako se 61-godišnji Josip Hindrić nakon 30-godišnjeg “službovanja kod pošte” prijavio kao dobrovoljac i unovačen je u 53. pješačku pukovniju, druga doknadna kompanija. Godine 1878. sudjelovao je u okupaciji Bosne i Hercegovine i “on je naročito zamolio da ga se upotriebi samo u fronti”.

Istoga dana Novosti su objavile da je pred vojnim sudom vođena rasprava na prijekom sudu protiv Duje Jarića, pravoslavne vjere, 21 godina, iz Drvara, pučko-ustaški novak 79. pješačke pukovnije, zbog “prvog bjegstva”, odnosno dezertiranja. Oko šest sati navečer proglašen je krivim i osuđen na smrt strijeljanjem. Kazna je izvršena istoga dana u sedam sati u dvorištu suda, a pristup civilnim osobama pogubljenju nije bio dopušten. Nekoliko dana ranije kroz Osijek je vlakom prošlo “180 Srbijanaca iz Loznice”, žena, djece i staraca, “na putu za Ugarsku u zatočje”.

Sljedećega dana naslovnice su bile svečane: Franjo Josip I. slavio je 66 godina na prijestolju što je bila prilika za panegerike njemu, njegovom načinu vladanja i karakteru. “Blage ćudi, milosrdan do skrajnosti naspramu svakomu, dični naš vladar bio je i širom cijeloga svijeta ljubljen i poštivan. Kad su se godj na obzorju Evrope počele razastirati crne oblačine i svijet se pobojao krvave katastrofe, medju vladarima svih zemalja našao se jedan, koji je htjeo i znao, kako da se groznoj krizi izbjegne, kako da se svim narodima blagodat mira spasi” pišu Novosti. Te rečenice oprečne su, doduše, onome što su njegovo cesarsko i kraljevsko veličanstvo i njegova vlada radili u ljeto iste godine, za vrijeme srpanjske krize koja je Europu odvela u rat. Tekst završava usklikom “ŽIVIO HRVATSKI KRALJ FRANJO JOSIP I.!”

Jutarnji list objavio je još ispravniji tekst o liku i djelu ostarjelog vladara i nije pisao o blagodatima mira nego o njegovom britkom maču. Franjo Josip I., kao i prije 66 godina (došao je na prijestolje za vrijeme revolucije 1848.), “mora da trgne britko svoj mač, mora da se poziva na prokušanu vjernost svojih naroda i svojih podanika, mora da se bori proti čitavom svietu neprijatelja, mora da bolna srca napušta svoje miroljublje, da se odrekne svojih želja za mirnim procvatom svojih naroda i zemalja, mora da se brani od navala nepoštenih, zlobnih i zajedničkih protivnika, svoje vlasti i svojega priestolja. Nikada nije ni na jednom priestolju sjedio Muž plemenitiji od našega siedoga vladara. Nikad nije bilo kralja, koji bi nam toli savjestno vršio svoje težke vladalačke dužnosti, koji bi uviek i svagdi bez svake iznimke tako ustrajao do konca, kad se je radilo o tome, da sve svoje učini za dobrobit svojih naroda i podanika”. Malo dalje pisalo je što je htio spriječiti, ali nije uspio jer “Zloba ljudska, nepoštenje i nenavist postigli su ono, što je naš premilostivi vladar nastojao cielim svojim autoritetom zapriečiti: ne da su na njega navalili u otvorenoj, pošteno bitci, ne da su mjerili svoje sile sa silama njegovih vjernih naroda, nego iz busije je puklo strašno oružje, koje je prekinulo nit života onom odvjetku slavne habsburške kuće, u kojega je naš kralj stavljao sve svoje nade”. Nije zaobiđena ni povezanost Hrvata i vladara: “A mi Hrvati možemo se ponositi da u ovim bojevima koli na sjeveru toli na jugu nije bilo boraca, koji bi bio slavniji, bolji, hrabriji i neustrašiviji od naših sinova” i malo dalje “Krv prolivena za vladara, mrtva tjelesa naših sinova sahranjena na širokim ravnicama Rusije i po srbskim gorama, to je onaj vez, koji nas jošte tjesnije, jošte jače veže uz našeg kralja”.

Stvarane su i generacije novih ratnika za njegovo veličanstvo. Novosti bilježe vijest o najmlađem hrvatskom pučkom ustaši. “U rezervnoj bolnici br. 10 ugledao je svjetlo dana najmladji hrvatski pučki ustaša i dobio na krstu ime Franjo. Majka mu je Marija Tkalec, došla je naime u Zagreb, da u bolnici posjeti svog ranjenog muža, te je u bolnici i rodila. Dakako da je to bilo veliko veselje medju pučkim ustašama i razmjerno velika slava. U bolnici medju ranjenicima obavile su se i krstitke, kod kojih su kumovali opet ustaše, a malo su nadarili svi prisutni, koji je kako moga, te se sabrala svotica o K 8,85”. Javljeno je i da je zarobljeno 19.000 Srba.