Piše: Tihomir Ponoš

Pravo pučko slavlje nastalo je 3. prosinca. Jutarnji list u jutarnjem izdanju na naslovnici piše “Srbija pred propašću – samo na bojištu kod Konatica pronadjeno 800 nesahranjenih lješina”. Na naslovnici poslijepodnevnog izdanja jednostavno piše “Kako je pao Beograd”. Doduše, više se pisalo o tome kako je vijest odjeknula u Zagrebu. “Još nisu ni izišle novine sa radostnom viešću, da je Beograd pao, kad se je već munjevitom brzinom po Zagrebu počela širiti radostna vijest. Sa svih strana dolazili su telefonski upiti, da li je to istina, po ulicama uzžurbali se ljudi i živo komentirali o tom radostnom dogadjaju. Kad se doznalo, po kućama počeše stanovnici razsvjetljavati prozore i kućevlasnici izvještavati zastave”, a “zauzeće je uslijedilo u srijedu prije podne nakon dvodnevne topničke borbe”.

Novosti su objavile da je “Beograd zauzet”, a to nisu obilježile posebnim izdanjem nego “smo tu preznamenitu vijest zabilježili velikim slovima u izlogu uprave ‘Novosti’ u Ilici”. Stanovništvo je pozvano da svoje domove rasvjetli, a zabilježeno je tko je vlasnik doma u kojem je to prvo učinjeno: “Prva je zasjala kuća načelnika Holjca, onda uredi gradske elektrike i druge zgrade, gdje su gradski uredi”.

Novine nisu pisale da Beograd početkom prosinca 1914. godine i nije bilo naročito teško zauzeti. Srpska se vojska nakon iscrpljujućih borbi u ljeto i jesen 1914. godine, još pritisnuta i tifusom, većinom povukla iz prijestolnice koja je bila na samoj granici. Na jug se povukla i državna uprava i veći dio stanovništva i Beograd je spao na ne više od 20.000 stanovnika.

Sljedećeg su dana Novosti preko cijele naslovnice objavile i kome je pripala čast da prvi uđe u prijestolnicu neprijateljske države – “Karlovačke ustaše unišli prvi u Beograd”. Jutarnji list posvetio se tome kako je u Zagrebu proslavljeno zauzimanje Beograda. “Oko 8 sati bile su glavnije ulice, osobito Ilica, pune svieta. Izašlo je i staro i mlado, muškarci, žene i djeca, izašlo je sve, što je moglo da bude dionikom veselja nad tim svečanim uspjehom hrabre naše vojske. Najednom zamnieš zvukove hrvatskih davorija i pojavi se glazba sa svjetlonošama. ” Klicalo se u čast “našem siedom vladaru, vojsci i domovini”. “Izašle su sve tri glazbe i svaka pošla posebnim dielom grada, a svaku je pratilo množtvo razdraganog naroda. Beograd je pao, odjeknulo je monarhijom kao najveličanstvenija jeka one bojne cike, kojom su nailazile naše bojne čete u taj grad… Nakon bure i oluje, nakon tmastih oblaka, što se nadviše nad našom monarkijom, zasjao je bljesak i udario grom, a tutanj je odjeknuo svietom na dan, kad dični naš vladar slavi Svog god i kad se svi Njegovi vjerni narodi natječu da Mu što iskrenije čestitke odašalju pred Previšnje prijestolje “. O zauzimanju Beograda službeno je obaviješten i ban Ivan pl. Skerlecz: “Smatram sa osobitom čašću objaviti Vašoj preuzvišenosti, da je od balkanskih sila 26. karlovačka pučko-ustaška pješačka pukovnija kao prva zaposjela glavni grad kraljevine Srbije, Beograd “. U potpisu Kurelec, pukovnik, zapovjednik 26. karlovačke pučko-ustaške pukovnije. Skerlecz mu je odgovorio da će cijeli naš narod biti ponosan da je baš hrvatska pukovnija prva zaposjela Beograd.

Objavljena je i potvrda iz neutralnog izvora da je hrvatska jedinica prva ušla u Beograd. Preneseni su dijelovi teksta dopisnika mađarskog Az Esta koji se prošetao Beogradom. Ljudi na ulici jedva da ima “jer su i oni otišli sa srbskim vojnicima”. No, ono što jest bitno je to da na “konaku vije se crno-žuta zastava, a uz nju crveno bielo zelena i crveno bielo modra. Naši su hrabri domobranci prvi uljezli u Beograd, pa je opravdano da se vije na konaku i hrvatska zatava. Da to stoji, nesumnjiv je dokaz, što to javlja magjarski list”.

U sklopu proslave zauzimanja Beograda u nedjelju 6. prosinca “u 9 sati prije podne” održana je i svečana služba Božja u katedrali. “Jasno je da se od činovništva očekuje da dođe. Toileta: salonsko odijelo, tamna kravata, cilindar (poziva banska vlada)”. Sljedećeg dana vjerska zahvalnica organizirana je i u “izraelitskom hramu”. Slavilo se “zauzeće” Beograda i u Rijeci i Sušaku koji su bili svečano osvjetljeni, škole su imale djelomičan praznik, a brodove su svečano ukrasili. “Pričinja se kao da se povratiše oni dani zanosa i oduševljenja, kad su prve čete na bojište polazile”, pišu Novosti od 5. prosinca. U Rijeku je dovezeno i 336 ranjenika austro-ugarske vojske s bojišta kod Valjeva. Te su vijesti toliko česte da im se ne pridaje osobita pažnja, konstatiraju Novosti.

A Valjevo je bilo središnji toponim i pisma jednog časnika objavljenog u Jutarnjem listu 12. prosinca. Neimenovani je časnik pisao i opisao kako se ratuje i kako uživa u toploj sobi i opranom rublju. Dakle, “kao derući potok provalismo preko Drine i to na tri mjesta. Svakim bi danom bio naš posao prijepodneva, da navaljujemo na dobro učvršćene položaje Srba, te bi redovito oko 4 sata poslijepodne zamukli topovi, a pozicije smo doista zauzeli. Mi smo se na to već tako privikli, kada su jednom zgodom Srbi reskirali noćni napadaj. Ova ih je afera stajala malen brežuljak lješina. Ali ipak nas u znoj natjeraše njihovi petnaestcentrimetaši. Ja sam stajao na čelu trim baterijama, te smo stajali na distanci od 7200 metara s groznom točnošću. Srbima smo oteli 12 topova, jer nisu mogli napred, pošto smo im postrieljali volove. Bilo je silno nevrieme, a snieg je zapao do koljena… Jedva što su počele padati prve cigle od srbskih šrapnela, kad ali dojaši do mene jedan računarski podčastnik, te mi javi, da je menaža u pogibelji od srbskih šrapnela. Ja mu zapoviedih, da se sa svoje strane sakrije u jedan podrum među suhe šljive. To je djelovalo. Menaža je bila bez prigovora dovršena i slatko izjedena… A sada da svršim: sjedim ja baš u prijatnom stanu. Prozori su otvoreni, vani snieži, a moja se trošna peć dimi, da mi sve suze na oči naviru. Duž sobe kraj fragmenata jedne ure visi konop, a na njemu moje oprano rublje. Ja sjedim u krevetu, a moj sluga u jednom prebačenom ormaru, koji je napunjem slamom stvorio krevetom. Kako se vidi, život je posvema ugodan “.