Čemu je vakat tome je i vrijeme, rekli bi često naši stari koje sam upamtio, neke samo kao obrise, sjenke i izblijedile slike, a neke potpuno razigrane i žive. Mada kao dijete nisam bio načisto šta su time htjeli reći, svi oni kao da su mi ostali u sjećanju baš zbog te čudne, pomalo nedorečene i potpuno nejasne mi rečenice. Tako sve njih, i one čije sam bore oko usana nalik na duboke brazde na okamenjenim licima bez izraza jedino od svega na njima upamtio, a i one ljude čije i oči i glas još uvijek u sjećanju žive, pamtim kako jednoglasno kao u horu izgovaraju baš tu rečenicu, i kako poput drevnih istočnjačkih mudraca, savršenom mirnoćom i pobožnošću saopštavaju svijetu neku univerzalnu istinu. Da li se sva mudrost postojanja sažimala baš u tih pet-šest neobično iskovanih riječi ne znam, ali znam da su je svi oni izgovarali na neki poseban način, veoma često, gotovo u svakoj mogućoj prilici. Jednostavno bi je koristili kao uzrečicu i kad treba kafenisati a i kad dođe vjest o nečijoj svadbi ili ženidbi, pa bi istim tim riječima propratili vijest o nečijem preseljenju na onaj svijet i dženazi, ali uvijek sa određenom dozom ravnodušnosti, a opet svaki put sa nekom punoćom, smislom, kao da je dubokom i istinskom pobožnošću molitve gospodaru svih svjetova izgovaraju. Ono što sam malo kasnije čuo od svoga učitelja svidjelo mi pa sam kao dijete zapamtio, iako je trebalo dosta vode Bregavom proteći da bih to nekako pojmio i u potunosti shvatio. Efendija bi ponekad rekao: “Vrijeme je uvijek jedno i isto, ali vremena su se uvijek mijenjala i uvijek će se mijenjati.” Izgleda da mi je baš ta zanimljiva igra riječi pomogla da rano shvatim važnost pojma vremena a takođe da postanem svjestan relativnosti koja se za vrijeme veže, ali pravo govoreći tek sada u dubokoj starosti vidim kao na dlanu, pravo značenje tih riječi.

.

(Vrtlozi i sjećanja)