Ovo nije prigovor, nego ja uvijek mislim da ljudima preko blagdana vijuge i mašta brže rade, da im je lakše sumirati, rezimirati, pisati, misliti, fantazirati. Onda to tražim po stranicama i profilima, gdje stoluju moji kolege po peru, ili pak ljudi od ukusa, kreativci, nemirnjaci, otkačenjaci. Ne znam zbog čega, no slaba je produkcija, više je zdjela i tanjura, nego li dobrih stihova, fotki, crteža, reminiscencija na netom proteklo vrijeme. Moram priznati da ja volim produktivne literate, koji se manje fotkaju a više pišu, premda osobno radim i jedno i drugo.Volim i one, koji stave dobar prijevod, citat, ekscerpt, nečiju tuđu misao, pa me navedu da pretresem police svoje knjižnice i aktiviram olovku. Ipak, cijela je jedna godina iza nas, nije moguće da nam se ništa vrijedno pozornosti nije događalo.

Primjerice: Koje je bio najpoletniji dan u godini? Koji najluđi, najhrabriji? Što nas je “bacilo u jarak” i rastužilo? Što smo upecali u kolu slojevite ponude na medijima, koja nije uvijek i dovoljno kvalitetna? Što je bilo bizarno, što obećavajuće, što vrijedno jedino da se pospremi u zaborav? Gdje je noga propala, gdje se krilo uzdiglo? Kamo smo putovali, s velikom nadom u srcu? Kada smo najslobodnije disali i od srca se smijali? Koja lica nosimo sa sobom u Novu, s nadom budućih susreta? Koja mjesta više nećemo posjećivati ni na njima pružiti svoju sjenu?. Gdje nas je mladost kreditirala, a gdje starost ošinula? Kada smo shvatili da se zemaljski tragovi i dometi brišu, a samo duhovni (pre)ostaju na karti sudbine?. Čemu smo se tuđemu najviše obradovali, kao da je naše vlastito? Koga smo dragoga izgubili i ispratili, no i i od misli otpustili?

Mislim da ću nastaviti onaj svoj roman o starosti. Možda ga poklonim sebi pod božićnu jelku iduće godine. Ova je bila godina tvrdih bombona kiselkastih, koji ti slome već izlizanu zubnu krunicu., dekorativnih doduše, ali ne naročito profinjenih ni ukusnih. Umotat ćemo ih u šarene aluminijske folije -omote, i sačuvati na dnu ladice. Kad dođe vrijeme, za svaki lijepi događaj, slijedi po jedam bombon na grančicu. A na vrhu zvijezda staklena s repom od umjetnih vlakana- neka sja, neka sja!Bit će dobrih stvari: trećina? pola? ne znam koliko? Svakako valja ostati budan, da nam ne promaknu. Kad tanjuri ostanu prazni, a listovi u tekama se izgužvaju, vapeći za novim zapisima i sadržajima.

Da čovjek ne pomisli kako nema što reći, sebi i drugima, ne daj Bože.

F. B.