Miroslav Krleža, koji je umro na današnji dan, prije 43 godine na kraju života rekao je za sebe da je bio političar jednog malog naroda i da je pokušao nešto reći o tom narodu. Pitao se hoće li ostati što od svega toga.
Sve stoji. Sve, sve je baš kako je napisao. Čitajte Krležu (počnite od Zastava). Danas smo bliži onome što je opisivao nego u vrijeme njegove smrti, jer njegova djela su otrovna prema hrvatskom provincijalizmu, sitnom karijerizmu, perspektivama hrvatskih kvislinga, mađarona, izdajica, oportunizmu hrvatskih političara – danas smo tome puno bliže nego smo bili te 1981. kada Krleža umire.
“Bio sam, može se reći, političar jednog malog naroda. Šezdeset i više godina zalagao sam se za nešto bolje nego što je bilo, za neku vrstu progresa, u malom gradu koji je 1840. imao 14.000 stanovnika. Ni jedan biskup u ono vrijeme nije bio Hrvat. Bili su to Mađari. 1900. godine Zagreb je imao 60.000 ljudi; nešto viših činovnika kancelista, koji su govorili njemački. Trgovina je bila u rukama Židova. Ako je neki Hrvat postao fiškal i, zarađujući na sitnim parnicama, kupio dvokatnicu, to se smatralo velikim uspjehom.
Došao je Prvi svjetski rat i iza njega sve ostalo. U takvoj sam sredini s bijednom književnošću iskočio, kao klaun, više bukom nego nekim drugim kvalitetama. Pokušao sam nešto reći o svome narodu, njegovoj povijesnoj uvjetovanosti, njegovoj stoljetnoj potištenosti. Pisao sam o slikarstvu, o vjerskom raskolu, o Rimu, patarenima… kao artist, svoje ratne novele, drame, romane, eseje..
Hoće li štogod ostati od svega toga; hoće li se to zaboraviti; hoće li netko sve to izbrisati? Tko će o tome prosuđivati, i u kojim okolnostima, u vakuumu oko nas, u pomanjkanju klime, u potpunoj praznini…“ ~ M. K., pred odlazak u bolnicu i smrt, 1981.
radio gornji grad 
