Piše: Tihomir Ponoš

.

Strogo cenzurirane novine povremeno su odavale dojam prilične dezorijentacije. U istom broju, od 15. prosinca, objavljena su dva potpuno različita članka o stanju na bojištu u Srbiji. U prvome piše da je vojska “sa Drine u jugoiztočnom pravcu naišla jugoistočno od Valjeva na vrlo premoćnog neprijatelja i ne samo da je morala biti napuštena, prouzročila je dalekosežno nazadovanje naših četa, koje su se kroz mnogo tjedana žilavo i sjajno, ali i uz velike gubitke borile. Ovomu nasuprot stoji dobitak Beograda. Iz toga proizlazeći obći položaj imat će za posljedicu nove operativne odluke i mjere, koje idu za tim, da se neprijatelj opet natrag baci”. Taj neprijatelj je natrag bačen već u istom broju i to na trećoj stranici. “Nove grupacije naše vojne sile u Srbiji napreduju prema odredjenom planu, te do sada nije Srbima nipošto uspjelo, da ih u tome ometu”. “Nove grupacije” su pojam za pregrupiranje iliti povlačenje, a to da “napreduju prema odredjenom planu” u stvarnosti ne znači ništa drugo nego da se povlače. Naime, nastavak borbi na istom položaju bi koštao “prevelikih žrtava” zbog “pretežnih sila neprijateljskih” pa “vojska mienja svoje pozicije da poluči isti efekt”, ali s manje napora i žrtava. Stiglo je i pojačanje, 50.000 ljudi, “kod Arangjelovca i Gornjeg Milanovca položaji su vanredno dobro utvrdjeni”, ali “opazila se prilika kako bi se zgodnije dalo operirati” pa su naređene “nove grupacije”.

I dok je još 15. prosinca “ovomu nasuprot” stajao dobitak Beograda sljedećeg dana nije bilo ni toga. Srpska je vojska u protunapadu oslobodila svoj glavni grad, a novine su tome pridale znatno manju pažnju nego li “zauzeću” Beograda ni dva tjedna ranije. Prva vijest u Jutarnjem listu (ali nije spomenuta u glavnim naslovima na naslovnici) glasi: “(Službeno cenzurirano) Službeno se sa južnog ratišta javlja: Operativni položaj koji je nastao uslied nuždnog povlačenja vlastitog desnog krila činio je shodnim napustiti Beograd. Grad je bez borbe izpražnjen. Naše su čete uslijed pretrpljenog napora i borbah doduše patile, ali su prožete najboljim duhom”. I to je sve. Istoga dana iste su novine objavile i da hrvatsko oružništvo nadzire mir u Beogradu.

Mnogo više prostora sljedećega dana iste su novine dale staroj vijesti koja se ticala “zauzeća” Beograda početkom prosinca. U Otočcu je živio ” bolje stojeći posjednik, seljak Iso Kukić. Srbska propaganda zavrtila i njemu glavom. Ne pitajuć, je li zbilja potiče od Srba, ili je jedan od autohtonog hrvatskog pučanstva grko-iztočne vjere, ili je iz Bosne, gdje su ciele krajeve popovi prekrstili na grko-iztočno obred – sve to ga nije zanimalo, zamrzio rodjenu grudu i sve što nosi ime hrvatsko, ne bi se hrvatskom trobojnicom okitio ni za kakav novac… Poznavajuć ga oblasti kao takvog, uzeše ga za taoca i nalazio se u otočkom zatvoru. Kad je pao Beograd i Hrvati prvi unišli onamo, odakle nam je Hrvatima navješten rat do iztrage, da nas nestane, a Srbi bi imali biti naši gospodari – zaredale su oduševljene proslave pada Beograda, a osobito u onim krajevima, koje su već bahati posrbice ugrožavali. Čuvši sviranje glazbe, pucanje mužara i zvuk zvonova, upita rečeni Iso Kukić, što je to? – Beograd pao… Objesio se. Kakav život, takva smrt. Sam si je sudio”.

Ratno junaštvo i veliki vojni uspjesi imali su svoju cijenu. Novosti su gotovo svakodnevno objavljivale listinu gubitaka (mrtvi i ranjeni), ponekad i skoro punu stranicu. Jutarnji list se u tako nešto nije upuštao. Novosti su objavljivale i imena i prezimena nestalih, odnosno onih o kojima članovi njihovih obitelji tjednima nisu imali nikakve informacije. Sredinom mjeseca Novosti su pisale da se sve više rođaka i prijatelja raspituje o svojima o kojima već tjednima nemaju nikakvih vijesti.

Često su nakon tekstova o vojnim uspjesima (ne samo Austro-Ugarske nego i Njemačke) i vojnim i drugim teškoćama neprijatelja slijedili tekstovi o junačkim pogibijama i ranjavanjima. Jutarnji list izvijestio je 1. prosinca o pogrebu kalvinista iz Nagykörosa Antona Dudasa, oca jednog djeteta, drugo na putu, koji je u Srbiji ranjen u “lijevu stranu prs šrapnelom “, a “razumije se, da je gradjanstvo svih slojeva, kao što i vojničtvo, iskazalo dostojno zadnju počast junaku koji je prolio svoju krv i dao svoj život za svog kralja i za svoj dom “. Na “polju junačtva i slave ” pao je i zastavnik Gjuro Balog, a njega oplakuju ožalošćena majka, brat i sestre.

Palih, odnosno u Zagrebu preminulih ranjenika je bilo toliko da se “polje palih junaka na Mirogoju sve više puni” i do sredine prosinca sahranjeno je ih stotinu. Samo u jednom danu vlakom je u zagrebačke bolnice dovezeno 1.936 ranjenika. Bio je to veliki transport, manji su bili gotovo svakodnevni, i ne samo u Zagreb. Škole su prenamijenjene u bolnice i kasarne pa se nastava nije imala gdje održavati. Početkom prosinca otvorena je konačno graditeljska škola u prostranom stanu. “U svom nastojanju da školsku mladež očuva od nepovoljnih posljedica iznimnoga stanja, pošla je kr. zemaljska vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, opet za jedan korak dalje “. Nastava je konačno počela i u Trgovačkoj akademiji zagrebačkoj. Početkom prosinca nastava je počela i u Kraljevskoj zemaljskoj ženskoj stručnoj školi, a počela je i obuka u Zavodu za gluhonijemu djecu.