BALADA SA CABO BRANCA¹

Odabrah za tebe ovo ime,
Yolanda,
zato što jedan glas medeni
pjevao ga na radiju
sa komodice hotelske sobe
dok zajedno uživasmo
u lažnom zalasku sunca
zavjesa žutih

Krekeri, anacardi²,
limenke piva i guarane³
i telefon nijem
zabavljeni pomoċnici bjehu
u odbljesku ogledala
ljubavnih igara naših

Prava Yolanda, Kubanka
nadahnuće Pabla Milanesa
u onoj pjesmi staroj
nije mogla biti
drugačija toliko od tebe,
Yolando moja,
a zacijelo je mirisala poput tebe.

Duvao vjetar sa mora,
balzam suncu nemilosnom,
riječi odnosio
kojim
željela si pričati mi
o limfama i korijenju.

O tvom djedu pričati mi,
jaguar ga raskidao
dok uloviti ga vjerovao
u sertãu⁴ Paraibe.
Pričati mi o tvojoj majci
delikatnoj
poput cvijea cajúa,
umrloj od uboda
komarca.

O tvom ocu nepokretnom
na kolicima invalidskim:
vojnik bješe prije godina četrdeset
u ratu najprljavijem
na Araguai⁵.
Lovac na ljude,
poručniku svom donese
ratnika glave odsječene
kosama povezane
na jednom kocu, kao rakove
sa dna močvare otrgnute.
Borac neustrašiv
za ideal jedna sraman
još zadrhti
i na spomen sam tortura
počinjenih,
a da ih opiše u naprezanju nezdravom
i po stolici udara.

Yolando moja,
ti mi reče
kako misliš
da žena si bez povijesti.
“Poglavlje si moje prvo”,
meni ti si govorila.
Griješiš,
Yolanda.
Ti povijesti jesi puna,
naprotiv
ja sam izvan
knjige tvoje:
elegantni omot ja sam
pastelnih nijansi,
i nosim knjigu tvoju u sebi,
drugdje, daleko od ovih strana,
kao poklon drugim prijateljima,
upoznati ih nikad nećeš.

Yolanda,
leptir priboden
na postelju moju,
na pijesku Cabo Branca,
mene uvijek gledaš,
začuđena:
bik sam ostarjeli
što preskače ogradu mora
unutar imanja tvojeg,
i dana sedam i sedam noći
sjemenom ga svojim plavim.
Al nevoljno vratiti ga moraš sada
sve za glavu vukući ga
gazdi novom.

U jednom sertãu drugačijem
međ freskama osvježenim
i kapučinima
i ja, Yolando,
patim od sudbine iste djeda tvog:
svakog dana
jedan me raskida jaguar
ime njegovo ni izgovoriti ne smijem.
U grudima nosim
jednu Araguaiu poraza
i ne znam baš
gdje odnose
glavu moju
nakon što je
od mog tijela odvojiše.

Plašim se
staviće ni manje ni više
već okean jedan
međ čereke tijela moga.

Yolanda,
gledam te izvan tebe:
Ti si povijest moja,
bajka mojih nemogućnosti,
a umjesto toga ja sam
leptir zgnječen
pod dnom prozirnim
poslužavnika:
suvenirom što ga ljubav turistička
u prtljagu jednog aviona
zaboravi
u povratku.

Zauvijek,
Yolanda.

Sa italijanskog preveo: Božidar Stanišić

Julio Monteiro Martins (1955-2014) rođen je u gradu Niterói, u državi Rio de Janeiro (Brazil). U Italiji je živio od 1995. Predavao je portugalski jezik i književni prijevod na katedri romanskih jezika Univerziteta u Pizi. Bio je direktor jedinstvene literarne revije on-line Sagarana (www.sagarana.net ) i istoimene škole kreativnog pisanja. Prije nego što se 1997. u Italiji posvetio nastavi kreativnog pisanja, istom aktivnošċu se bavio na prestižnim američkim, portugalskim i brazilskim univerzitetima. U rodnoj zemlji objavio je devet knjiga poezije, proze i esejistike i, pored toga, radio je kao advokat za ljudska prava, posebno na planu zaštite meninos de rua. U Italiji je objavio za “Besa Editrice” djela napisana na italijanskom: zbirke priča Racconti italiani (2000), La passione del vuoto (2003), L’amore scritto (2007) i roman Madrelingua (2005), te zbirku pjesama La grazia di casa mia (2013), iz koje je odabrana ova kratka poema. Povodom deset godina od odlaska zauvijek Julija (Žulija) Monteira Martinsa, 27. decembra 2024, njemu u spomen održan je poetsko-prozni maraton, u kojem je, čitajući njegove pjesme o odlomke iz priča i eseja, učestvovalo tridesetak njegovih prijatelja prevodilaca, pjesnika, prozaista i književnih kritičara.