Mnogo toga se radilo za ranjenike, a makabrastička skrb o njima nastavljala se i nakon njihove smrti i pokopa na Mirogoju. Pismoslikar A. Došen iz Ilice 19 objavio je da će svim preminulim ranjenicima pokopanim na Mirogoju pričvrstiti crno oličene limene nadgrobne pločice s pozlaćenim imenom pokojnika. Pokapani su i ranjeni ratni zarobljenici. Sredinom prosinca sahranjena su tri vojnika srpske vojske.

Ranjenici su u zagrebačke bolnice pristizali s bojišta, ali i iz Zagreba. Jutarnji list javio je 22. prosinca o nesreći na topničkom vježbalištu kada je “top izpaljen neočekivano ” pa je ozlijeđen “jednogodišnji dobrovoljac Vjekoslav Flögel, sin gradskog blagajnika Flögela kojem su dva sina već na ratištu, da mu je lijeva ruka do kosti spržena. Pritisak zraka bio je tako silan, da je mladić ležao šest sati u nesvijesti “. Nesretnom Flögelu amputirana je ruka, a “kako mu medjutim biva sve gore, predstoji opasnost upale, pa su liečnik i roditelji unesrećenog u velikoj brizi za život nesretnika”.

Pozitivni primjeri bili su poželjni, posebno kada su primjer davali uglednici. Tako je ravnatelj “električnog tramwaya” Reicher svake nedjelje u šest sati ujutro dolazi na Glavni kolodvor i pomagao je ranjenicima s crvenim križem na nadlaktici. “Ne žaca se sam da pomakne prikolicu ili pomogne”. “Pripominjemo da je upravo njegova zasluga, što je za liepih dana pruženo našim ranjenicima, da se izvezu u okolicu na tramwayu, jer je on prvi potakao, da se stave na razpolaganje kola i prikolice ranjenicima”. U svog su se ravnatelja ugledali i zaposlenici “električnog tramwaya”. Pomagalo je i Družtvo za spašavanje koje je pozvano, ne navodi se vremensko razdoblje, 265 puta, od toga 203 puta za prijevoz ranjenika s kolodvora u bolnice. Ranjenicima je pomagao i glasoviti slikar Menci Klement Crnčić. Svoje je radove izložio u Salonu Ulrich, a ranjenicima zagrebačke domobranske pukovnije poklonio je ulaznicu. Nadbiskup Antun Bauer je Crvenom križu za ranjenike darovao “10 hkt. crnog vina i ostalog živeža” i još tri tisuće kruna za božićne darove siromašnima.

Družtvo hrvatskih srednjoškolskih profesora je Upravi skautskih udruženja doniralo 600 knjiga s time da ih podijeli za Božić ranjenicima u bolnicama. Darovano je 300 primjeraka Satira iliti divjeg čovika Matije Antuna Relkovića, 300 primjeraka Ženskih narodnih pjesama i sto primjeraka Hrvatskih pripovjedača Milana Ogrizovića.

Ranjenici su donosili svoje probleme i bolesti. Kod jednog vojnika koji je s južnog bojišta, dakle iz Srbije, dovezen u Karlovac dijagnosticirana je kolera. Vijesti o koleri u novinama su bile česte, gotovo svakodnevne. Bile su kratke i bilježeno je gdje je bolest izbila. Sudeći prema tim vijestima kolere je u Austriji i Ugarskoj bilo mnogo više nego li u Hrvatskoj.

Božićno vrijeme bilo je vrijeme čestih dobrotvornih akcija za skupljanje pomoći ranjenicima, a i tada se koristila imenica “božićnica “. Skupljane su jabuke za božićnicu ranjenicima u bolnicama, očekivalo se da će ih do Božića u Zagrebu biti pet tisuća, a “cigareta je najmiliji darak ranjenicima “. Bolnice su pripremane, a velike zgrade prenamijenjivane su u bolnice u cijeloj Hrvatskoj. U Rijeci i Sušaku pripremljeno je mjesta za 15.000 ranjenika i bolesnika. Mnogi su s bojišta dopremani bolesni, mnogo je vojnika u Srbiji oboljelo od tifusa.

Prvostolni kaptol darovao je božićnih drvaca u vrijednosti 700 kruna za ranjene i bolesne vojnike. Barunica Hellenbach organizirala je tombolu u bolnici Crvenog križa u Tvorničkoj ulici, a “sama igra tekla je zanimivo te je svih 55 ranjenika nagradjeno”. Dobili su cigarete, cigare, rublje, jelo i drugo.

Županjski Crveni križ organizirao je proslavu Božića u bolnici. U svakoj je sobi bilo božićno drvce, a najavljeno je da će Božić biti proslavljen “svečano i strogo po liepom našem vjerskom običaju”. “Ovim načinom izvršit ćemo u prvom redu našu vjersku dužnost, a u drugom redu zamienit ćemo rodbinu naših hrabrih vojnika, koji se na ove svetčane dane nalaze daleko od svoga rodnog kraja, od svojih milih i dragog kućnog ognjišta. Kako je pako običaj, da na ove dane i najsiromašnija kolibica božićni stol želi ukrasiti sa svakim obiljem, pobrinuo se je odbor i u ovoj strani, te je u tu svrhu već sve odredjeno, da uzvišena svetkovina bude što ljepša i svečanija”. Tako je pisao Jutarnji list. Novosti su izvijestile da je za vrijeme blagdana u zagrebačkim bolnicama umrlo 11 ranjenika.

Pisalo se i o zdravstvenom stanju zarobljenika. Novosti su 21. prosinca objavile da je zdravstveno stanje “naših zarobljenika u Srbiji općenito dobro. Najviše su zaposleni kao i u svojim građanskim zanimanjima, a rade i u tvornicama. Dnevna plaća je jedan dinar “.

Pomoć se neprekidno skupljala i za vojnike na bojištu, a na onome što vojnicima treba moglo se i lijepo zaraditi. Tražile su se donacije svega, “darujte rublje za vojnike”, “proti nevoljama zimske vojne našim je vojnicima potrebna krznena roba” jedan je od poziva za donacije, sabirno mjesto bilo je u Budimpešti, a pošta je takve pošiljke dostavljala besplatno. Skupljalo se cipele, pribor za brijanje, rukavice, debele čarape, zimske kape.

Novosti su izvijestile o akciji Gostioničarskog saveza u čijem krojačkom odjelu su žene šile kape i tople gaće za vojnike, a one su posebno potrebne. Za njih je najbolji mekani parhel ili flanel, “pa tko ga ima, moli se da ga pošalje”. Žene su nerijetko bile zauzete krojenjem i šivanjem odjeće i toplog rublja za vojsku. “Ova liepa pojava našeg krasnog spola daje nam najslađu utjehu u svim potežkoćama”, pisao je Jutarnji list. Akcije pomoći organizirane su i pojedinačno. Gospođica Milka Mažuranić-Janković iz Crikvenice darovala je za “momčad 79. pješačke pukovnije 28 pari koljenica, 35 pari čarapa, 7 pari rukavica, 103 para orukvica”. Dijelom je to izradila sama, a dijelom skupila među stanovnicima župe Kriviput pored Senja. U akcije prikupljanja pomoći uključio se i Zagreb. Gradonačelnik Janko Holjac formirao je odbor za skupljanje božićne pomoći vojnicima. Skupljan je novac, ali i jelo i pilo. Holjac je bio i posrednik. Njemu je Franjo Šebre u ime vojno-veteranskog društva nadvojvode Leopolda Salvatora predao 40 kruna, nije mnogo, ali zbog nadvojvode dovoljno da bude zabilježeno u novinama, koje su skupili za božićni dar “našim hrabrim vojnicima”. Izdašniji je bio ban Ivan pl. Skrlecz koji je raznim organizacijama darovao 1.600 kruna. Darove je organizirano skupljalo i činovništvo zagrebačke županije.

Oglasi o prodaji vojničkih potrepština bili su takorekuć svakodnevni. Trgovci su prodavali ono što vojnicima treba, a time se demonstriralo i koliko je država, Austro-Ugarska, nesposobna opremiti vojsku, posebno za ratovanje zimi. Hinko Löwy i brat, Ilica 16, prodavali su vojničke bluze (toplo, vuneno podstavljene), jastuke od gumije, vreće za spavanje, vunene pokrivače podstavljene nepromočivim platnom. “Kao krzno toplo a vrlo lagano!! – za vojničtvo prsluci od toplog baršuna a nepromovičvo. Kod narudžbe dovoljno je naglasiti obujam prsiju. A. Greif, Zagreb, Duga ulica 4” (danas Radićeva ulica). Prodavale su se i cipele –”Najkorisniji božićni darovi za naše vojnike na ratištu, marka Salamander, nepromočive vojničke cipele. Propisne gamaše, Himalaja papuče i čarape “. U vlak zarade nastojale su se ukrcati i novine. “Božićno veselje za svakog vojnika na ratištu – Novosti “, bio je oglas jednih dnevnih novina. Druge, Jutarnji list, pretplatu su reklamirale sloganom “Veselje svakog vojnika na ratištu su novine iz njegovog zavičaja “.