Piše: Tihomir Ponoš

Socijalna skrb uvelike je ovisila o dobrovoljnim pripomoćnim organizacijama. Državni sustav socijalne skrbi bio je nerazvijen. Jutarnji list pedantno je obavijestio javnost o ratnoj pomoći koju je do početka prosinca prikupio i poslao Odbor zagrebačkih gospođa. Dakle, poslano je: 1180 kapa, 307 pari koljenica, 752 pari orukvica, 189 oplećnjaka, 413 pari obojaka, 208 pari čarapa, 326 toplih gaća, 317 toplih košulja, 200 običnih košulja, 270 običnih gaća, 278 trbušnjaka, 6 pari rukavica, 6 povoja (53., 25. i 6. domobranskoj pukovniji) . Pomoć primila i Pričuvan bolnica br. 2 (realna gimnazija i učiteljska škola): 846 košulja, 379 gaća, 523 ručnika, 214 plahta, 152 para čarapa, 135 džepnih rupčića, 162 jastuka, 329 jastučnica, 9 stolnjaka, 38 ubrusa, 79 pari papuča, 379 pari obojaka, 379 raznih krpa, 89 trokutnih maraka, 43 povoja, pa dalje 11 toplomjera, 33 sapuna, 2 umivaonika, 65 pljuvaljki, 1 šećernicu, 7 zdjela za kompot (i drugi pribor za jelo), 33 boce malinovca, 53 boce vina, 12 boca limunade, 1 bocu ruma, 1 boca konjaka, 107 jaja, 29 hljeba kruha, 22 pilića.

Jedna od najvažnijih organizacija bilo je Družtvo za prehranu siromašne školske mladeži grada Zagreba. Ono je mjesečno trebalo pribaviti 20.000 kruna za prehranu (topli obrok) za siromašne obitelji mobiliziranih vojnika i siromašne učenike. Podjela hrane bila je organizirana u Umjetničkom paviljonu. Dnevno se izdavalo više od 3.000 obroka, kuhalo se 2.000 litara variva za što se trošilo tonu različitog povrća. Djeci iz udaljenijih škola nije bilo jednostavno doći u Umjetnički paviljon i njih pola nije dolazilo jer im je put bio predug. “Sada se zapravo i vidi tko je potreban, jer gladnomu nije nikada put predalek, pa tko je potreban, rado će doći na prehranu”, pisale su Novosti. Družtvo je organiziralo i “cvietni dan”, odnosno humanitarnu prodaju cvijeća u korist prehrane siromašne djece mobiliziranih vojnika, a novac se skupljao i “za grijaonicu i kavotočje za ranjenike “. Usprkos pobjedonosnim vijestima s bojišta “bieda u kojoj se nalaze obiteljski članovi naših vojnika veća je nego li mnogi i misle”. U kavotočju će ranjenici moći čitati i novine i knjige, prilog je 20 filira po osoba (Jutarnji list koštao je četiri filira). Tom je Družtvu preko supruge načelnika Holjca Milka Trnina donirala 200 kruna.

Pomoć za siromašnu djecu prikupljale su razne privatne organizacije. Pomoć je skupljalo Družtvo za odievanje siromašne djece pučkih škola grada Zagreba Stolček. Božićne darove skupila je i Liga za zaštitu djece dr. Šilovića. Ona je siromašnu djecu ratnika okupila 23. prosinca, u četiri sata poslijepodne, u gradskoj vijećnici, kod božićnog drvca ne bi li im predala darove. Događaj je imao domaćice, bila je Olga Leibenfrost i grofica Elvira Kulmer, a darovi su se Ligi predavali u Buffetu Quisisana u Ilici.

Grofica Kulmer bila je pokroviteljica akcije Dobroj djeci grada Zagreba, a na početku akcije obratila se “na svu dobru djecu grada Zagreba”: “Ne više dugo, još samo malo dana i Božić je tu. To je razlog da se na Vas obraćam usrdnom molbom jedna dobra tetica. Vi ste sretni što ne razumiete, što ne shvaćate, veliku važnost rata, koji sada gotovo čitavim svietom hara pak ipak ste zamietili da su Vaši dragi roditelji u protekla tri mjeseca neobično uzrujani i da u Vašem dragom domu nije bilo onako kao jednoć. To vidite, draga djeco, tu promjenu skrivio je svjetski rat. Vaši otcevi i majke nastojat će vam ipak uzprkos nevoljnog razpoloženja tako željno iščekivanu badnju noć učiniti što ljepšom. Ima i mnogo siromašne djece… A pogotovo treba misliti na onu djecu čiji su otcevi u ratu, a majke im siromašne.” “Pa da ipak ovi mališi, sada bez otceva ne ostanu tu veselu večer praznih ruku, obraćam se stoga na Vaša dobra dječja srca sa usrdnom molbom.” Grofica Kulmer htjela je “da i sirota djeca budu na Božić vesela.” Djeci, očito iz nesiromašnih obitelji, je poručila: “Vi to možete, ako samo hoćete… Roditelji već dali mnogo za pripomoć… Vi morate s toga Vaš ormar pun dječjih igračaka dobro pretražiti, tu leži za Vas mnogo nepotrebnog. Pa kad toga i ne bi bilo, to bi se ćutjeli zacielo sretnima, pridonieti malu žrtvu za siromašno diete. (lutke, pojacli, kamenčići za gradnju, vojnici od cinka…)… Tražite samo pak ćemo imati u Zagrebu Božić kakvog još nije bilo i to sve za malo novca i samo uz dobru volju.” Najavila je i da će od načelnika tražiti da im ustupi vijećničku dvoranu za božićno slavlje. Uoči Božića novine su izvijestila o uspjehu akcije. Ona je prošla “ponad svih očekivanja”. Točno u četiri sata skupili su se ban Skerlecz, nadbiskup Ante Bauer, pokroviteljica grofica Kulmer, podmaršal Scheure, gradski načelnik Holjac (i supruga Malvina) i drugi”, a “pod borom su klečali andjelići i dva pastira”. Zabilježeno je i da je nadbiskup Bauer oslovio djecu “vrlo čuvstvenim govorom”.

Brinulo se i o mentalnom zdravlju djece i pred njima se nije trebalo govoriti o ratu. Novosti su pisale da je “opomena, da se pred djecom o pojedinostima ratnih dogadjaja ne raspravlja, vrlo umjesna, te je u vezi sa saopćenjem o nervoznosti kod djece što ga dr. Otto Katz u Berliner Klinischen Wochenschrift čini. Dr. Katz opazio je kod djece napadnu množinu nervoznih smetnja za vrijeme rata… Djeca su bila sasvim zdrava a sada su najednom počela zlo izgledati. Postanu slaba, umorna i pokazuju umorni izraz lica, pomiješan s malom melankolijom. Apetit fali, od vremena na vrijeme prestaju djeca s igranjem, sanjare ili trče neprestano i nemirno simo tamo. Onda počimlju opet svoju zaposlenost; ali jedno od djece, djevojčica od 6 godina, koja se prije mnogo igrala, ne igra sada uopće više”.