Gaj Julije Cezar: Moji ratovi. izd. Jesenski i Turk, Zagreb 2024. Prev. Ton Smerdel

Piše: Đurđa Knežević

Povijesni razvoj ljudskog društva ne ovisi (ne bitno) o istaknutim pojedincima, no neki se zgodnim spletom okolnosti zateknu, i dovoljno dugo igraju važne uloge u čvorištima događanja pa se potom, u kasnijoj historijskoj naraciji, zbivanja uvelike pripisuje njihovom djelovanju. Uostalom, i Cezar, čijom se knjigom ovdje bavimo, otišao je prije ratovanja u Galiji u Hispaniju kao propretor (upravnik provincije i vojni zapovjednik posada) iz vrlo prozaičnog razloga, naime, bilo je to mjesto gdje se moglo zaraditi bogatstvo, a njemu je ono trebalo kako bi isplatio silne dugove u koje je u Rimu upao. No unutar tog određenja, slučajnosti, Cezar jest istaknuta povijesna figura, ako se ima na umu njegovu ulogu i neposredni utjecaj na događaje u razdoblju u kojem djeluje. K svemu tome zasigurno je još i jedan od najslikovitijih povijesnih likova. Fami o njegovoj osobi sasvim sigurno uvelike doprinose upravo i njegove zabilješke iz ratova koje je vodio, objavljene u knjizi Moji ratovi.

Ipak, značaj njegove osobnosti je tek dodatni efekt pokraj glavnine sadržaja koji nam knjiga predočava, a koji je neusporedivo važniji. Naime, radi se ovdje o minucioznom dokumentiranju jednog povijesnog razdoblja, dakako i prije svega s vojno-strateškog aspekta, ali u velikoj mjeri donosi vrlo važne informacije o društvu/društvima na terenu; etnološka, ekonomska, socijalna, psihološka saznanja koja su nezaobilazan izvor za izučavanje povijesti onog doba. Osim, dakle, vojno-strateških dijelova koji, nota bene, čine većinu sadržaja, ovi zapisi su još i vrlo važan povijesni izvor o migracijama. Ono što čitamo u osnovi se ne razlikuje od svih onih tijekom ljudske povijesti (a istini za volju, migracije se odvijaju konstantno, ponekad manje istaknuto, ne izrazito konfliktno, pa se čini da ih i nema), pa sve do ovih kojima svjedočimo u naše doba.

Odnosi su u stvari jednostavni i čine osnovu svih migracija. U ovom slučaju, rimska vlast želi pacificirati prethodno zauzete a sada pobunjene Galske oblasti, zavesti red među galskim plemenima kao i na granicama s Germanima, što u osnovi znači uvođenje reda na izvoru bogatstva koje iz provincija dotječe u Rim. Prije svega su to redovni porezi i prirodne sirovine, te vojna obaveza lokalnog stanovništva na služenje u rimskoj vojsci. Germani, koji su remetilački faktor na granicama carstva, provaljuju ponajprije iz ekonomskih razloga; galska je zemlja bogatija, plodnija. Oni će, kako nas Cezar izvještava, potjerati neko galsko pleme ili više njih, zauzeti njihovu zemlju, to galsko pleme će ili otjerati nekog slabijeg ili će tražiti savezništvo s jačim galskim plemenima ili Rimom. Nerijetko bi u tim previranjima unutar Galije galska plemena pozvala Germane u pomoć, s dugoročnom posljedicom da ovi sve više trajno naseljavaju plodnu, bogatu Galiju.

Indikativna je epizoda ratovanja s Germanima pod vodstvom Ariovista, koji postupno uspostavlja germansku vlast u Galiji. Zanimljiv je njegov odgovor na Cezarov poziv na pregovore. Reći će: „Prema ratnom pravu pobjednici zapovijedaju pobijeđenima kako oni to žele. Na sličan je način rimski narod navikao zapovijedati pobijeđenima, ali ne prema tuđem pravu nego prema svom raspoloženju.” U svojatanju Galije nijedna strana ne sumnja u svoje pravo na teritorij; tako će Ariovist ustvrditi da su Germani tu, ne kao napadači i osvajači već da se brane. Reći će to isto i Gali i Rimljani. Pratimo li suvremena zbivanja i ratovanja diljem svijeta, u usporedbi s Galskim ratovima, malo toga se bitno promijenilo, obrazac je ostao isti.

Najveći dio sadržaja knjige čine, dakle, vojne teme; strategije, taktike, manevri…, i u tom su dijelu Zapisi izuzetno detaljni, i veoma slikoviti. Ako je uopće moguće apstrahirati činjenicu da se u osnovi radilo o veoma brutalnom gušenju pobune, Cezaru se mora priznati izvanredne sposobnosti vojskovođe, prije svega sposobnost procjene situacije i odnosa snaga, i potom hitrog djelovanja. Prije no što bi prihvatio ili pokrenuo bitku, veoma bi se pažljivo posvetio „snimanju” stanja na mjestu bitke i imao je sposobnost praktički istovremenog sklapanja cijele slike stanja; prije svega, neprijateljskih položaja, vojnih snaga, rasporeda trupa i konfiguracije terena. Prethodno bi se uvijek bavio ispitivanjem načina i običaja ratovanja protivnika, njihovih vojničkih vještina, kako bi tome prilagodio svoju strategiju i u vojne redove unio potrebne prilagodbe. Lako i bez oklijevanja mijenjao bi taktiku tijekom same bitke, kad bi se za tim pokazala potreba.

Uz ovu noseću temu Zapisa, veoma su zanimljivi dijelovi koji opisuju običaje barbara. Tako će opisivati Gale (no u nekoliko navrata i više od njih Germane) kao „uzrastom prave divove”, zabilježit će kako su „Gali s prezirom promatrali naše vojnike, jer su bili krupnijeg rasta”. Napokon, i Tacit je u svojim spisima o Germaniji pisao o „gorostasnim Germanima”. Divovski Germani su međutim u rat išli tek kad im žene to vračanjem ili ždrijebom dopuste. Izvještava se također o raznim aspektima svakodnevice: načinima prehrane, glavne proizvodnje za život (uglavnom lovci, na prelazu na ratarstvo), u stalnom seljenju (svake godine na drugo mjesto), o vjeri… Slično čitamo o Britancima, od toga koje životinje im služe za prehranu, a koje „zbog zabave i veselja”, ili kako uređuju lica (što i kako se briju, kako boje lice), pa sve do podataka koji otkrivaju i interese rimske vlasti za ta područja, to jest, informacije o rudnom bogatstvu, prostranim šumama i slično. Mnogo informacija također dobivamo o Galima, društvenom poretku u njih, vjerovanjima, običajima, svakodnevici.

Atmosfera teksta mijenja se u dijelu koji se tiče građanskog rata. Razdoblje je to velikog povijesnog loma s dalekosežnim posljedicama; naime, Rim nakon Cezara, to jest, građanskog rata, prestaje biti republika i postaje carstvo. I ovdje je, naravno, težište na brutalnom ratu, ovog puta između Cezara i Pompeja, i ovdje se najviše govori o taktici, manevrima i svemu što je glavni sastojak ratovanja. Vidimo usput nemoć i razjedinjenost senata, vidimo vojsku koju više nije u stanju nadzirati, i vojskovođe koji i sami sve teže kontroliraju vlastite trupe.

U tim dijelovima također otkrivamo mnoge poveznice sa suvremenošću: navade i mentalitete vodećih klasa, opću korumpiranost političara i slično. Kad, uzmimo, govori o samovolji vođa postavljenih na upravu u lokalnim sredinama, osim što će ovi iskoristiti svoj položaj tako da će novačiti u vlastitom interesu, čime jačaju svoju nezavisnost prema nadređenima, također će se poduhvatiti i posla ozakonjenja pljačke, najčešće kroz nametanje silnih, često besmislenih poreza. Jedan je takav primjerice bio „porez na stupove i vrata”. Komentar ovakvog stanja je „kako bi prekrili svoje sramotno ponašanje sjenkom poštenja, govorili su da su istjerani iz domovine”. Konstanta tipičnog domoljublja, kako prije dvije tisuće godina, tako i danas.

Veoma su važni dijelovi koji opisuju univerzalnu, svevremenu atmosferu građanskog rata, što pojedinac misli, kako se osjeća. Čitamo: ”U jednu riječ, svi su bili zamišljeni i pitali se kakva je sudbina dosuđena pojedincima.” Tome slijede razmišljanja običnih vojnika koji žele prebjeći, o besmislenosti uzajamnog ubijanja, pri čemu su često u borbi suprotstavljeni znanci, sugrađani, rođaci. Na jednom će mjestu kazati i da su „Zbog toga svi rodovi vojske pokazali lijep stupanj milosrđa”, i dodati veoma važnu misao „…ali su jedino vojskovođe zazirali od mira.”

Kako s početka bijaše rečeno, ovi su Zapisi knjiga o ratovanju u kojoj se neke dijelove čita s napetošću, osobito u Zapisima o građanskom ratu, te u Aleksandrijskom, Afričkom i Hispanskom ratu. Vještine i psihologija ratovanja dvojice vojskovođa, Cezara i Pompeja, prije odlučne bitke otkrivaju nam dva veoma inteligentna čovjeka, sposobna da, mimo ustaljenih vojnih strategija i taktika, sve to mijenjaju donoseći brze procjene ali i da su, u pomanjkanju informacija, u stanju predvidjeti moguće situacije. Dopušteno je, vjerujem, kazati da je šteta što su sve te osobne sposobnosti služile najgorem mogućem događanju u ljudskom društvu – ratu.

Cezar, pišući Zapise, veoma je pažljiv prema vlastitom liku; nema naime puno mjesta gdje će se pokazati gola okrutnost, sve se nastoji pokazati sa svrhom, smislom, korisnošću za sve sudionike. Samog sebe opisuje pak kao osobu koja višekratno prašta, koja je milostiva i sl. Brutalno gušenje pobune galskih plemena, silina klanja i razaranja ostaju u pozadini. Tu i tamo, ipak neće odoljeti vlastitom liku, pa je u trenutku kad je potukao Pompeja i potom otišao u Hispaniju kako bi se sukobio sa zadnjim otporom Gneja Pompeja Mlađeg i time konačno dobio rat, na prijedlog i uvjete pompejanaca za pregovore, odgovorio: „Naučio sam da određujem uvjete, a ne da ih prihvaćam.”

Ono što se Cezaru ne može poreći jest vanvremenski pečat u povijesnom zbivanju; njegov lik, djelo, i danas je u opticaju na razne načine, veoma često tako da mnogi koji ga citiraju, služeći se nekim njegovim izrekama, nemaju pojma da te izreke, politički i kulturni pojmovi potječu od njega. Čini se kao neki svevremenski influencer ili celebrity. Koliki će u odgovarajućim prigodama reći „kocka je bačena”, ili, koliki su, svi skupa blaženi u neznanju, nekamo „došli, vidjeli i pobijedili”.

Također, i veoma važno, koliko ih zna da je utemeljio prve novine, da su njegovi postupci sažeti u politički pejorativni pojam cezarizam (danas veoma aktualan) te da od imena (potom i titule) cezar, potječe kasnije titula car, ili u njemačkom Keiser. Potom još i da je tvorac Julijanskog kalendara, koji je i danas u upotrebi u nekim pravoslavnim crkvama.

U kulturi u užem smislu, Cezarom su se bavili mnogi, spomenimo tek Shakespeareovog Julija Cezara ili prekrasnu Händelovu operu Julije Cezar u Egiptu. Popis bi bio mnogo duži, no negdje treba stati, recimo kod Asteriksa i Obeliksa. Čitajući stranice Zapisa o Galskom ratu koje opisuju običaje Gala, tko god je imao u rukama omiljeni strip dvojca Goscinniy i Uderzo „prepoznat” će situacije, toponime, osobito pripovijedanje o druidima, na neki način će biti dodatno povučen u knjigu. Stoga, zbog svega ovdje navedenog i mnogo više onoga, u nuždi pisanja, izostavljenog, ovu knjigu treba čitati. Neizostavno, kao obaveznu literaturu studentica-studenata povijesti, zbog zanata kojim će se baviti, drugima pak kako bi kroz učenje o prošlom, bolje razumjeli i vlastitu civilizaciju – sada.