Rođen unatrag

Zašto nastavljam pisati?
B. je, poput Bangladeša, imao
šesnaest godina, na prozorskoj dasci
balkona milanske srednje škole,,
šesnaest godina nije bilo dovoljno
kako bi je Bog zagrlio u skoku.
R. je, kao i Rumunjska, imala
trinaest godina, osjeća se kao stota,
a nema anđela da
leti uz njega.
E., poput Ekvadora, imao je
trinaest godina, bez Genove
podsjetila ga je na Quito,
u samoći haljine
izvan marke, raspao se.
C. je, poput Kine, imala
dvanaest godina, brzo potrošena,
gledajući na balkon
sa željom da ne vidim svijet,
bacila se u vrtlog
anksiozne izvedbe.
Njihova imena nije teško
zaboraviti, to su imena
– kao da si rođen unatrag,
zgnječen o staklo
prozora života
skakanjem na asfalt..