Platon u svojoj knjizi „Fedar“ raspravlja o suštini jezika na sljedeći način: „Jer, evo, Fedre, pismo ima u sebi nešto čudnovato i u tome ono zaista liči na slikarstvo: ta i proizvodi slikarske umetnosti stoje pred nama kao da su živi, ali ako ih nešto upitaš, oni sasvim dostojanstveno ćute. Isti je slučaj i kod slova: čovek bi pomislio da govore kao da nešto razumiju, a ako ih upitaš da shvatiš nešto od onoga što se govori, svagda kazuju jedno te isto. A potom: kad su jedanput napisana, svaka reč tumara ovamo i onamo isto tako k onima koji je ne razumeju kao i onima kojima nije namenjena, pa se ne zna s kime treba govoriti, a s kime ne. A zlostavljana i nepravično ružena uvek treba roditelje kao pomoćnika: jer sama niti može sebe odbraniti niti sebi pomoći“. Problem „pokidanih veza“ je oduvijek postojao, te nije čudo što se „graditeljima mostova“ kroz stoljeća klanjalo

ŽIVOT JE PREMOŠĆIVANJE NEPREMOSTIVOG

Pogled s mosta je pogled s granice. Dakle, vizura rubnog prostora u kojem je koncentriran prostor koji pripada objema stranama. Baš zato što spaja dvije krajnosti, most je ponekad mjesto u kojem je zbijena velika količina tenzije. A granice su ono što obilježava život svakog čovjeka. Život je zapravo jedno premošćivanje nepremostivog, jedno stalno putovanje u želju da se premoste granice i da se prošire svjetovi. To je tako danas, a tako je bilo i od najranijih vremena u povijesti čovjeka. Problem mosta je usko vezan sa problemom komunikacije. Onaj ko posjeduje osnovna znanja iz teorije komunikacije zna da između dvije strane koje žele stupiti u komunikaciju mora postojati konekcija – odnosno most. A jezik je u najširem smislu upravo most između ljudi, i on je nastao iz potrebe da se premoste razlike dva subjektiviteta, koji su do tada funkcionirali na principu unutar sebe zatvorenih svjetova. U davna vremena se to ticalo odnosa između plemena – između kojih je obično vladao sukob i jedno stanje tenzije. Kasnije se taj isti problem samo udvosručio. Sada je osnovni problem čovječanstva kako premostiti ponor koji se nalazi između civilizacija u Univerzumu – kako doći do informacija o postojanju života u drugim dijelovima Univerzuma. To je opet problem granice i problem komunikcije, baš kao što je to bio problem tokom čitavog perioda ljudske povijesti, koja se zasnivala na potrebi uspostavljanja komunikacije s onim što pripada Drugom, odnosno na potrebi širenja Svjetova. Vizura mosta podrazumijeva da su dvije suporotstavljene ili razdvojene strane stupile u komunikaciju, odnosno činjenicu da je entropija prekinuta. U našem jeziku je stvarao Ivo Andrić koji je simboliku mostova uzdigao na univerzalnu razinu. Andrić je kretao u svoje produbljivanje problematike mostova od malih otomanskih mostova koje je ondašnja imperija gradila na rubu svoga carstva, da bi njihovu simboliku prenio na odnose kultura, na odnose religija, jezika – a na kraju civilizacija. Međutim, to nije sve. Simbolika mosta ima i eshatološke konotacije, jer svaki čovjek želi premostiti prostor koji pripada onostranom. Stupiti u odnos sa zaumnim, sa onozemaljskim, sa prostorom koji egzistira izvan naše stvarnosti na planeti Zemlji – a koji je jedna tamna i beskrajna pustinja. Sve to simbolika mosta uključuje. Međutim, Andrić se fokusirao na razorno dejstvo povijesti koja je na principu tenzije i stalnog stradanja ljudskog roda koncentrirana oko mostova. A mostovi naprosto pucaju od simboličkog potencijala na ovom prostoru granice, na trusnoj balkanskoj zemlji, na kojoj su mostovi mali (u odnosu na velike mostove koji se grade po čitavom svijetu, i koji spajaju mnogo veće prostore), i koji su poput neke kulturne proteze u prosotru prepunom tenzije i nasilja – oni kao da žele reći da je komunikacija moguća, da kultura ima smisla, premda ih svijet u stalnim ratovima uporno negira.

Život na granici je opasan i tvrd – kako glase stihovi jedne pjesme Darka Rundeka. A mi koji smo svjedoci podmuklog dejstva povijeti znamo šta znači život na granicama svjetova. To je nužno život prepun tenzije. Međutim, kada čovjek živi u tenziji, onda je intenzitet njegovog života povišen i on daje od sebe mnogo više nego što bi u jednom stanju mira davao. To su plodne strane tenzije, mada tenzija većinom ima negativne konotacije. Međutim, ona je imanentna čovjekovom životu i tenzija se nalazi upravo u svakom segnemntu čovjekovog života. To je tako iz razloga što je čovjekov život ustrojen na agonalnom principu, na princiju stalnih borbi i napetosti – baš kao što je na tom identičnom principu ustrojen i život drugih vrsta koje se međusobno bore u jednom lancu ishrane. Čovjek iz tog sistema, bez obzira na svoju kulturu u jezik, ni do dan danas nije uspio iskoračiti. Na mapi Svijeta ovaj prostor upravo obilježavaju mostovi – kao spone između civilizacija. Ovdje se još osjeća vreli dah Istoka i otomanske imperije i vjetrovi Zapada i moćnih evropskih imperija. Dakle, mostovi su mjesta tenzije i mjesta stradanja na ovim prostorima. Želim još nekoliko zapažanja iznijeti o problematici mosta a ponajprije o mogućnosti premošćavanja metafizičke provalije između dva čovjeka (iako bi neko drugi odmah osporio postojanje te provalije ili doveo u pitanje mogućnost sporazumijevanja između ljudi). Recimo, Franz Kafka je pisac o kojem se najbolje može govoriti kroz pojam entropije. Određenja komunikacija kod njega postoji, ali se ta komunikacija zasniva na “nesporazumu”, šumu u kanalu. Kod Kafke pouzdano možemo ustvrditi postojanje samo jednog svijeta – to je svijet glavnih junaka sadržan u njihovim granicama, a koji je organiziran na principu “tunela” Ernesta Sabata ili Proustovog hermetičnog svijeta sadržanog u svijesti individue. Sasvim jasno da kod Kafke postoji i nešto izvan toga, nešto što njegove glavne likove tlači, a što je u odnosu na njihove pojmove Drugo, kao što bi i oni bili, da im je to Drugo poznato kao takvo. Dakle, entropija. Entropija kao nešto što je imanentno rasparčanosti modernog svijeta, to jest odnosu između paralelnih stvarnosti. A postojanje entropije podrazumijeva i potrebu postojanja mosta – odnosno mogućnosti da se ta entropija ukine. Entropija slična Kafkinoj bi bila osnova drame Nesporazum – Albera Kamija. U smislu nemogućnosti sporazumijevanja između ljudi, Ernesto Sabato, odnosno lik iz njegovog romana, ovaj svijet doživanjava kao tunel u koji je jedno biće zatvoreno, a iz kojega mu se nemoguće “probiti” prema drugom biću – koje je također zatvoreno u sličan takav tunel.

Možda su primjeri koje navodim tek tamna strana onoga što ima i svoju svijetlu, pozitivnu stranu, ali kada se govori o „mostovima“ u andrićevskom smislu riječi, potrebno je odatle krenuti – od čovjeka, a završiti na univerzumu. A čovjek je kosmičko biće, između Čovjeka i Univerzuma postoji organski i neraskidiv odnos. Možemo zamisliti da se nalazimo na jednom mostu, koji premošćava brzu planinsku rijeku. Možda se sa obje strane tog mosta nalazi po jedna kuća i u svakoj od njih živi po jedan usamljeni čovjek čije su se familije sam Bog zna zbočega raspšile po bijelom Svijetu. Svake večeri, nakon mukotrpnog cjelodnevnog rada na njivi, jedan od njih prelazi most da posjeti komšiju s druge strane rijeke. Govori mu pri tome o onome što mu se toga dana događalo, o onome o čemu je razmišljao, ponekad se sastanu na sredini mosta, posmatraju nabujalu rijeku koja prijeti da poplavi njihova polja, razgovaraju o tome, o njihovom zajedničkom problemu. Ako zamislimo da ne postoji most koji premošćava tu planinsku rijeku, onda ne bi postojala niti veza između ta dva čovjeka, svaki bi živio u nekoj svojoj stvarnosti, i ne pomišljajući da možda postoji neka druga i da bi mu koristilo i obogatilo ga da je upozna. Zatim možemo zamisliti dva grada između kojih teče rijeka, a jedini put koji vodi iz tih gradova je onaj prema mostu, koji se nalazi na rijeci, pošto je sve okolo pustinja koja nema kraja. Svakoga dana preko tog mosta prelaze ljudi, donose iz jednoga grada u drugi najnovije vijesti o onome što se kod njih zbiva, posjećuju se, preseljavaju iz jednog u drugi grad. Na pijacu,u gradu u kojem ne raste limun, svakoga jutra iz drugoga pristiže limun. Zamislimo sad da most između ta dva grada ne postoji i da je svaki grad hermetički zatvoren u sebe. To bi bili zatvoreni svjetovi o kojima se govorilo u romanima Kafke i Sabata. To bi bili gradovi bez komunikacije – a sposobnost visoko razvijene komunikacije je ono što čovjeka čini čovjekom, i što ga odvaja od drugih živih bića na ovoj planeti. Da nema tih mostova na Svijetu bi i dalje vladala entropija njegovog praskozorja, kakvu su živjela plemena koja nisu znala za egzistenciju drugih plemena, i za koje bi svaki susret sa drugim plemenom podrazumijevao tenziju i rat – a ne razmjenu dobara, a na kraju jezičnu i kulturnu razmjenu. Ljudi nikada ne bi upoznali okus limuna, nikad ne bi čuli jezik koji je drugačiji od njihovog. Ne bi saznali o problemima koji tište ljude s druge strane granice, o načinima na koji su oni riješili te probleme… Ne bi mogli koristiti dragocjeno iskustvo koje pripada Drugom. Nedavno sam pročitao da je velika vjerovatnoća da postoji još jedan Univerzum, koji egzistira paralelno sa ovim u kojem se mi nalazimo. Može biti da postoji milijarde tih Univerzuma, baš kao što je i svaki pojedinačni čovjek jedan zaseban Univerzum – koji nužno treba Most da bi iz tog Univerzuma iskoračio…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 04. 01. 2025.