Višeznačan naslov fotografske izložbe Alana Matuke svoj izvorište zasigurno ima u fotografima omiljenoj sintagmi ”paralelni svjetovi”, ”odvojene stvarnosti” i slično, a kakve umjetnička udruženja često, s manje ili više invencije, redovito upriličuju. Narav takve intencije, a to se jasno vidi u ovdje izloženim radovima Alana Maruke jeste ponekad ironično a ponekad sarkastično odstupanje ili odmak od konzumerističke dimenzije umjetnosti. Pri tome Matuka koristi ono tehnički najbolje i debelo sofisticirano što ta ista konzumeristička fotografija pruža u reklamnim i spektakularnim primjerima koje reproducira. Za razliku od pragmatičnosti i univerzalnostii tih artefakata, Matuka je skloniji kritičkoj likovnosti koja se proteže kroz gotovo sve njegove vizualne stavove. Daleko od toga da svoje fotografsko slikovne uratke svede na dekoraciju, trudi se i uspijeva dosegnuti visoko umjetničko autorstvo.

Paralelne stvarnosti prisutne su ovdje i kroz dva ciklusa, odnosno već prije predstavljene radove. Prvi ciklus Legacy umjetnički je homage kritici sveopćeg zagađenja koje je sveobuhvatno. Digitalna priroda vizualnih medija pokazala se u ovim primjerima kao idealna za bilježenje zagađenja, ne samo prirode i društva, već svijesti. Pažljivo izrađene digitalne slike svjedoče o stvarnoj degeneraciji svijesti u kojoj zbog masovnog konzumerizma i sveopće banalizacije, sve poprima svojstvo smeća, od djece, ženskih aktova, lika muškarca, igračaka, isto kao i odbačena limenka coca-cole.
Drugi ciklus What If (Što ako) ironično je auto-portretno igranje (roll play) s vlastitim likom. Ekstremni pristup vizualnim senzacijama ponuđenim u popularnoj to jest masovnoj kulturi kao ideal za formiranje poželjne ili popularne osobnosti, moguće i ideala, ovdje je ustvari ironijski je slatkiš koji jasno ukazuje na trendove koji u najmanju ruku zabrinjavaju. Stavljajući sebe kao subjekta u slike/fotografije rađene po uzorima iz predodžbi hollywoodskih filmova, horora, krimića ili urbanih legendi, ne samo da dekonstruira predložene ideale, već govori i o dvostrukom životu modernog čovjeka. Dakle, paralelna je stvarnost sve i svuda. Živio Matuka!

Marijan Grakalić