Postoji način da se siv i hladan dan pretvori u nešto toplo. Taj dan dobije okus čaja i ruma, medenog kolačića, tople juhe s kašom, krumpirom i komadićima suhe vratine. Neka ti tratinčica veli: “Zdravo, nisam se smrzla, čekat ću te u proljeće!”. Neki granat hrast šapne da ga studen nije dohvatila do kambija. Kraj potoka vidiš čaplju u sivoj velurnoj opravi, gdje inspektira staru stazu, kojom su prošli Magi. Iz neke stare, bršljanom zaogrnute kuće, diže se dim i piše na nebu stih na biblijskom jeziku. Okolo je tiho i čini ti se da imaš toliko godina, s koliko se najbolje na svijetu osjećaš.

Idemo li stalno na ista mjesta i uslojavamo li više-manje iste teme? Zapravo da, no naša su životna, filozofska i verbalna iskustva drugačija. Također, potreba za razmjenom misli, utvrđivanje gradiva o prirodi, kreativne nadopune iz zalihe koju smo nakupili u periodu nesretanja-sve je to dovoljan razlog za “ladanjski polukrug”, do kote Batinske i natrag do Staroga grada. Veseli smo, fotkamo se, ja sam “čičur-baka”, a Zoranoske i Sanjako dobar, uhodan par šetača, i što nama znači pet sati u komadu, koji prhnu nad utvrdom i Borikom, i već se lagani mračak hvata po rubovima grada…

Nemam ništa veliko reći ni zaključiti, čitam Brodskoga, ne postavljam si ni zadatke ni zahtjeve. Listam fotke, ulazim u večer, čak nisam ni sigurna da želim na dalje razgovarati. Mislim da se to zove posve ispunjen dan.

.

F. G. Fotografija: Zoranoske”