Slobodan Šnajder , jasno, neće dobiti velike nagrade za ovaj roman jer se, kao i nekolicina umjetnika i profesora koje akademija odbacuje, ne boji slobodno razmišljati o hrvatskoj povijesti. Romani se pišu (i) za generacije koje dolaze, konačna ocjena (srećom) ostaje transgeneracijska.
Šnajder u romanu Anđeo nestajanja piše o partizanima, hrvatskoj povijesti i ulozi malih ljudi poput Anđe Berilo u revoluciji, kao i njihovu razočaranju i propasti revolucionarne ideje.
To je konačno književnost koja revoluciju ne gleda kao podvig “velikih vođa” već “malih ljudi” poput Anđe koji su, za Šnajdera, “anđeli nestajanja” – nestaju zajedno s idejama boljeg i pravednijeg društva.
To ne znači da u romanu nema Tita. Ima ga, ali dok se kupa u jezeru, bez svoje uniforme, a njegova važnost proizlazi iz njegovih neposrednih djela, a ne funkcije.
Ima i Koče Popovića, ‘Titovog proslavljenog komandanta prve proleterske brigade’, jednog od najjačih intelektualaca koji su prišli Pokretu, nadrealista koji je drugovao s Bretonom… I to dok u partizanima piše esej o samoubojstvu, na francuskom jeziku, koji Anđa ne razumije ali joj on prevodi. Jedan od ljepših dijaloga u knjizi.
Koča smatra da je samoubojstvo čin krajnjeg egoizma, no Anđa zna za primjer kada to nije tako – ilegalaca komunista u Zagrebu koji su počinili samoubojstvo da pod mučenjem ne izdaju drugove i drugarice. Anđa skromno prešućuje stvari, upija znanje i donosi zaključke. Njezin samorazvoj i dosezanje punih potencijala, što bi trebao biti politički program novog, progresivnog društva omogućen je povijesnim okolnostima ali je i tim okolnostima Anđa, kasnije, i “zaustavljena” i kažnjena.
Socijalistička povijest (za sada) nije omogućila da Anđe i obični ljudi budu oni koji odlučuju. No ta epizoda povijesti ključni je izvor za inspiraciju, analizu i vraćanje “hipotezi”.
“Anđo, ti jesi velika: došla si na svijet niotkuda, ne iskorijenjena, kako se danas rugaju intelektualcima poput mene, da su apatridi, da su 𝑑𝑒́𝑟𝑎𝑐𝑖𝑛𝑒́𝑠, iskorijenjeni, već ti nisi ponikla ni iz kakvog korijena. Tek ponikla, ti si ukradena, trebalo je da završiš u žrvnju. U tom smislu, ti si čudo. Kičma, tvoje unutrašnje stablo, ostalo je uspravno. Možda se upravo takvi kao ti znaju uzdići do neke jasnije svijesti kamo nam je svima ići. Možda sve ovisi baš o takvima kao što si ti i to na presudan način. ‘Budimo na razini onoga što smo proklamirali! Nemojmo se rugati onima koji su pali. Egalité, Fraterinté i iznas svega: Liberté!’ Zar nije tako?” (str. 319)
radio gornji grad 
