.

KULE OD KARATA I OSTALE KATASTROFE

.

Čovjek je izgradio super modernu civilizaciju, kako bi joj slijepo služio, a sam sebi je u njoj dodijelio mjesto žrtve svojih želja i ambicija. Gradovi odavnina nisu bogomdani. Oni zapravo nisu ni postojali, prije nego što je čovjek izrazio želju da zidanjem gradova kultivira pustinju. Planeta je pustinja, kao i prostranstva svemira. Gradovi su kameni cvjetovi, i kao takvi su primjer čovjekovog otpora prema pustinji. Ali gradovi su više rezultat sna, nevidljivih i imaginarnih predjela ljudske duše, premda se oblikuju u materiji.

Knjiga „Nevidljivi gradovi“ Itala Kalvina je možda jedno od najljepše napisanih književnih djela (ako ne i najljepše) o gradovima naših snova, gradovima za kojim čeznemo. „Gradovi su kao i snovi sazdani od želja i strahova, iako je nit njihovog govora skrivena, njihova pravila su apsurdna, perspektiva je varljiva, i svaka stvar skriva neku drugu“, pojašnjava Kalvino. U fokusu je zapravo razgovor slavnog putnika Marka Pola sa tatarskim vladarem Kublaj Kanom. Taj samozatajni vladar je imao veliko carstvo i želio je da razumije prirodu gradova, kako bi učvrstio svoju vlast. Poznavanje suštine gradova njegovog sugovornika Marka Pola mu je moglo pomoći da izbjegne pobunu gradova protiv njegove vlasti, a da bi to postigao morao je spoznati i nevidljive zakone koji prožimaju njihovo postojanje, a ne samo one vidljive i materijalne. Marko Polo tako pripovijeda o nastanku grada Zobeide. Ljudi različitih nacionalnosti imali su isti san. Naime, vidjeli su jednu ženu kako noću razodjevena trči nepoznatim gradom. Sanjali su da trče za njom, ali svi su je izgubili. Nakon sna su se zaputili da pronađu grad. Nisu ga našli, ali su se sreli. Tada su odlučili da sazidaju grad iz njihovih snova. U rasporedu ulica svako je nacrtao put svoga trčanja u snu, a na mjestu gdje se izgubio trag bjegunici, sagradili su zidove, da više ne može pobjeći. Ovo jeste slikovit primjer nastanka grada od sna, ali pošto je oblikovanje materijala tokom gradnje povezano sa ljudskom kreacijom, dolazimo do snova kao krajnjeg izvora, jer svaku kreaciju dobrim djelom uvjetuju snovi. Tako da su gradovi zaista zbir izlivenih snova ljudi, a ne neka hladna i vanjska projektna konstrukcija. Kako idemo dublje u prošlost, toga je čovjek sve više i više bio svjestan. U današnjem vremenu je moderna tehnologija zanemarila „nevidljivu“ frontu u stvarnostima modernih gradova. Dakako, pomenuta fronta je mataforički kazano „kreativno snoviženje“ i nema apsolutno nikakvih dodirnih tačaka sa Demokratskom frontom Željke Komšića. Kao što rekoh, nevidljiva fronta o kojoj je ovdje riječ povezuje ono što je vanjsko, profitabilno i funkcionalno, ali najveći dio slojeva jednog grada pluta u maglovitim sferama fikcije, jer ih moderna tehnologija ne uspijeva integrirati. Sjećanja su jedan od tih nevidljivih slojeva, a i samih sjećanja ima jako mnogo i objavljuju se u raznim varijacijama. Povijest „ispisusuju pobjednici“ i često je zloupotrijebljena, a svako vrijeme po svojoj mjeri sprovodi rekonstrukciju prošlosti i ugrađuje je u identitet grada.

Na dva se načina dolazi do grada Despine, piše Kalvino – brodom ili kamilom. Grad se predstavlja drugačije onome ko dolazi s mora i onome ko dolazi s kopna. Marko Polo konstatira da svaki grad dobija svoj oblik iz pustinje kojoj se opire. Tako jahač na kamili i mornar vide Despinu drukčije, grad na granici između dvije pustinje. Izaura je grad sa hiljadu bunara, koji je ponikao u dubokom jezeru. Tamo gdje su njeni stanovnici iskopali rupe, kako bi izvukli vodu, proširila se Izaura. Nevidljivi pejzaž, pripovijeda Marko Polo, uslovljava onaj vidljivi i sve ono što se pomjera na suncu pokreće talas, koji udara zarobljen pod kamenim nebom stijene. Kublaj Kan je na svoj način razumijevao ono što mu pripovijeda Marko Polo: „Veliki Kan tumačio je znakove, ali veza između ovih i posrećenih mjesta bila je nejasna: nikad nije znao da li je Marko Polo htio da predstavi neku avanturu koja mu se dogodila na putu, neki poduhvat osnivača grada, proročanstvo nekog astrologa, neki rebus ili zagonetku da bi prizvao ime. Međutim, jasno ili nejasno, nije važno, sve to što je Marko Polo pokazivao imalo je moć amblema, koji jednom kad vidiš ne možeš da zaboraviš ili pobrkaš. U glavi Kana carstvo se odražavalo kroz labilne i međusobno zamjenljive podatke kao što su zrna pijeska iz svakog grada i provincije iz kojih su se potom pojavljivale figure koje su evocirale govor Venecijanca.“

Kublaj Kan i Marko Polo zapravo vode jednu neobičnu partiju šaha. Mnoge slike u njihovom razgovoru se realiziraju uz pomoć simbolike šahovskih figura. Kublaj Kan povlači poteze bijelim figurama Vidljivog, a Marko Polo mu uzvraća poteze crnim figurama Nevidljivog. Kan pokušava da spozna tu neobičnu vještinu Marka Pola, koji zapravo egzistira u polju Nevidljivog. Kao mudar vladar on je svjestan da utjecaj nevidljivog ne smije zanemariti, jer bi u svome carstvu, na tom šahovskom polju, mogao izgubiti konce vlasti iz ruku.

Ovako je zapisano u Kalvinovim „Nevidljivim gradovima“:

„Kublaj Kan je primijetio da gradovi Marka Pola liče, kao da prelaz iz jednog u drugi ne pretpostavlja put već razmjenu elemenata. Sada, iz svakog grada koji bi mu Marko opisao misao Velikog Kana krenula bi za svoj račun i dekonstruišući grad dio po dio, on bi ponovo konstruisao na drugi način, zamjenjujući sastojke, pomjerajući ih, prevrćući ih.“

Postoji slika realnog, ali i njegov odraz u ogledalu, njegova sjenka. Taj odraz također „unosi“ u polje realnog svoj tajnoviti „rukopis“, koji se ne bi trebao zanemarivati. Marko Polo pripovijeda da su starinski ljudi izgradili grad Valdradu tako da pristigli putnik vidi dva grada, jedan iznad jezera i jedan kao njegov obrnuti odraz.

„Ne postoji niti se odigrava neka stvar u jednoj Valdradi koju druga ne ponavlja, zato što je grad tako sagrađen da je svaka njegova točka preslikana u svom ogledalu, i Valdrada dole u vodi ne sadrži samo brazde i izbočine fasada koje se izdižu iznad jezera već i unutrašnjost soba sa tavanicama i podovima, perspektivom hodnika, ogledalima u ormanima,“ pojašnjava Kalvino na jednoj od stranica knjige. Najteže je spoznati liniju na kojoj se dodiruju vidljivo i nevidljivo, realno i njegov odraz u ogledalu. Ta granična linija oscilira, nekad prelazi u Nevidljivo, a nekad zahvata realno. Zato ni šahovska partija između bijelih figura Vidljivog i crnih figura Nevidljivog nije uvijek na taj način ambivalentna, nego je igra prožimanja uvijek prisutna. Marko Polo priča da u centru Fedore, kamene metropole, postoji jedno zdanje sa kuglom u svakoj sobi. Kad gledamo u kuglu, vidimo jedan plavi grad, kao model neke druge Fedore. Dok zamišljamo kakav bi grad Fedora trebala da postane, ona se promijeni, i više nije ona od ranije – ono što je do juče bila njena moguća budućnost, sada bi već postala igračka u staklenoj kugli. Starinski gradovi su vodili računa da ljudska stvarnost posjeduje „metafizičko uporište“, čije se postojanje moralo uzeti kao realno. To je davalo trajnost nekoj građevini, jer ako neki ljudski sistem ne vodi računa o raspredu zvijezda, brzo doživi dezintegraciju. U tom procesu je bilo potrebno poznavanje očitovanja tog „nevidljivog“. U današnjem vremenu vidimo da moderna Tehnologija na tom polju pokazuje svoje najveće nedostatke. Svi ti silni ekrani, virtuelni sistemi i komunikacija kroz Eter sprovode distribuciju vidljivih elemenata (slike, zvuka), i na njima zasnivaju konstrukciju stvarnosti. Međutim, duboki slojevi Ne-vidljivog ne da se zanemaruju, nego ih trenutna tehnologija i ne preuzima i ne prepoznaje kao realne. Na prvi pogled se čini da to nije ozbiljan problem, ali ubrzo bi se moglo pokazati da na taj način moderna civilizacija gubi ono čudesno i zagonetno Kalvinovo „metafizičko uporište“, što može izazvati napuknuće cjelina koje su do sada bile integralne. Ta vrsta cijepanja može dovesti do polarizacije stvarnosti, i mogućeg rata između sila koje žele sačuvati prostore Nevidljivog, kao sastavne dijelove ljudske stvarnosti, i sila koje sve žele izvrnuti na vanjsko naličje. Trenutni vladar te vanjske stvarnosti jeste kapitalizam, koji prezire Nevidljivo, jer se ono teže može etiketirati i prodati. Kada se dogodi narušavanje metafizičkih zakona, stigne odmazda s neba, i ma koliko neki zemaljski vladar bio moćan, njegovo carstvo tone u propast. No ni tada nije sve izgubljeno (nikad nije sve izgubljeno, što bi rekao Emir Kusturica) jer možda na tim ruševinama nekada nikne neki sasvim novi svijet.

Marko Polo priča o ruševinama napuštenih gradova: „Tako putujući po teritoriji Hersilije, susrećeš ruševine napuštenih gradova, bez zidova koji ne traju, bez kostiju mrtvih koje vjetar kotrlja: paučina zamršenih odnosa koji traže oblik.“ U tom haosu i magnovenju postanka svijeta su se iz ničega, iz prvobitne pustinje, rodili najraniji oblici gradova, a potom i ljudskih civilizacija. Nema nikakve sumnje da Marko Polo u svakom gradu oživljava duh Venecije, grada iz kojeg potiče. Susret putnika sa stranim gradom znači rastavljanje Venecije i njeno ponovno konstruiranje u novom ambijentu. Baš kao što povratak u Veneciju znači i unošenje u taj grad duha svih tih brojnih „nevidljivih“ gradova, koje je na svome putovanju hodočastio. Spomenuta igra se odvija i u vremenu, jer se prošlost putnika mijenja u zavisnosti od obavljene maršrute. Polo priča da stižući u novi grad putnik pronalazi neku svoju prošlost – „stranost nečega što više nisi ili više ne posjeduješ čeka te na pragu stranih mjesta i neposjedovanih tajni“. Po riječima Marka Pola, da bismo razlikovali vrline jednih od vrlina drugih gradova, moramo krenuti od prvobitnog grada. A za njega je to Venecija. Šahovska partija između Marka Pola i Kublaj Kana podsjeća na onu iz Bergmanovog filma „Sedmi pečat“, u kojem križarski vitez, povratnik iz rata, igra partiju šaha sa smrću. Smrt je u tom filmu predstavljena u crnoj odori, sa bijelom maskom na licu. To je također šahovska partija između Vidljivog i Nevidljivog. U podnožju Kanovog trona se nalazio pod od majolike. Marko Polo, nijemi obavještajac, prostirao je po njemu različite predmete koje je donio sa svojih putovanja. Razmještao je predmete po crno-bijelim pločicama, pokušavajući na taj način da predstavi vladaru ono što je doživio: „Kublaj je bio pažljiv šahista; prateći pokrete Marka Pola, primjećivao je da izvjesne figure podrazumijevaju ili isključuju prisustvo drugih figura i da se pomjeraju po izvjesnim putanjama. Zanemarujući raznovrsnost oblika predmeta, definirao je način na koji se raspoređuju jedan prema drugom po podu od majolike.

Kublaj je konačno „ukapirao“ pravila igre. Na tren se prenu iz razmišljanja i prozbori: „Ako je svaki grad kao neka partija šaha, onoga dana kada budem spoznao pravila konačno ću posjedovati moje carstvo iako nikad neću upoznati sve gradove u njemu.“

Kublaj želi kazati da odustaje od „kompletne spoznaje“ i da kreće „kraticom“ jer dragocjeno vrijeme neumitno curi. Vladar zaključuje da je bitno spoznati pravila igre, tako da i nije neophodno poznavati sve gradove u svom carstvu jer ga u tome sputava ključni faktor – a to je Vrijeme, koje je njegov jedini i pravi neprijatelj. Ništavilo pritišće granice ljudske stvarnosti, podriva i razara sve sisteme i formacije, koje čovjek razvija. Život je u stvari ta borba, praćena spoznajom da će krhke čovjekove brane pred stihijom ništavila na kraju ipak popustiti. Ogrnuti tanjušnim i prozirnim iluzijama od svojih snova oblikujemo gradove. Neki imaju oblike pustinjskih dina, a neki forme santi leda. Gradovi se razlikuju od podneblja do podneblja, jer prirodni uvjeti oblikuju duhovne sfere ljudi, ali su svi iznikli iz snova. Gradovi su oblikovani zemaljski prah (materijal) i u taj oblik će se na kraju vratiti. U međuvremenu se odvija neka igra pamćenja i snova, neka kosmička dramaturgija postojanja uhvaćenog u putanje nebeskih tijela, ali sve se to na kraju preobrazi u Nevidljivo. Evo kako Italo Kalvino opisuje partiju šaha između Marka Pola i Kublaj Kana:

„Na kraju, bilo je suvišno da Marko Polo koristi mnogo alatki da bi mu pričao o gradovima: dovoljna je bila jedna šahovska tabla sa figurama krajnje određenih oblika. Svakoj figuri moglo se iz prilike u priliku pridati pogodno značenje: konj je mogao da predstavlja koliko pravog konja toliko i povorku kočija, vojsku koja maršira, spomenik konju; kraljica je mogla da bude dama naslonjena na balkonu, fontana, crkva sa šiljatim tornjem, stablo dunje. Vraćajući se sa svoje posljednje misije, Marko Polo je našao Kana kako ga čeka sjedeći ispred šahovske table. Jednim pokretom ga pozva da sjedne ispred njega i da mu opiše samo uz pomoć šaha gradove koje je obišao. Venecijanac se ne izgubi. Šah Velikog Kana bio je napravljen od velikih komada glatke slonovače: razmještajući po tabli visoke topove i mračne konje, skupljajući rojeve pušaka, iscrtavajući kose ili prave staze kroz kraljičino napredovanje, Marko Polo je ponovo stvarao perspektive i prostore bijelih i crnih gradova u mjesečevim večerima. Posmatrajući ove suštinske pejzaže, Kublaj je razmišljao o nevidljivom redu koji drži gradove, o pravima po kojima su nicali, oblikovali se i rasli i prilagođavali godišnjim dobima i rastuživali se i propadali. Ponekad bi mu se činilo da je na ivici da otkrije neki koherentan i harmoničan sistem koji se nalazi ispod beskrajnih deformiteta i disharmonija, ali nijedan model nije mogao da izdrži poređenje sa tom šahovskom igrom.“ Italo Kalvino je u knjizi „Američka predavanja“, koja je napisana sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća, neposredno pred njegovu smrt, napisao kako mu je želja da svoj narativ pokuša staviti u futuristički ambijent novog milenijuma, koji je Kalvinu bio na dohvat ruke, ali ga nije dočekao. Ako ništa, možemo zapaziti da je u tome skoro pa uspio, jer njegova djela prijanjaju za ambijent novog milenijuma, za razliku od brojnih autora iz prohujalih vremena, čija je aktuelnost oslabila. Italo Kalvino je pripadao partizanskoj nevidljivoj fronti, koja se kao takva formirala u vrijeme Drugog svjetskog rata i kao takav je otišao sa životne pozornice. Tu će sudbinu doživjeti i svi njegovi nevidljivi gradovi. Oblikovani su od pustinjskog praha, u čiji se oblik na kraju i vraćaju. Sve ostalo završava u Eteru. Ono što putuje Eterom traje vječno. Ako ništa, trebamo paziti šta pričamo, jer time izgovorenim glupostima, koje odlaze u Eter, dajemo vječito trajanje.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 06. 01. 2025.