čekam da zakuha voda za kavu

printevi tvojih slika leže na polici s knjigama

ponekad ih prislonim na zid i gledam

san o mogućem

skupljam odvažnost k’o mrvice po kuhinjskom podu

omotavam šake tkaninom

navlačim zastor noći

i drsko provaljujem u tvoj prostor

prebirem po knjigama i košuljama

otvaram vrata i prozore

ostavljam ti poruke po radnim plohama

neka se vidi da sam bila ovdje

familijarna sam

pa ja jašim na tvojim nosorozima, sklanjam se u tvoju secesijsku floru, skarabeji mi hodaju po leđima, plutam prostorom s izduženim tijelima, dotičem demistificiranog Krista

okrećem se

tražim te u geomerijskom podtekstu

slutim u simetriji

opipavam u teksturi

poznajem te, neznanca

dolaziš iz daljine

mašeš pamučnom krpom umazanom bojama

ne smeta ti propuh koji sam stvorila

naslućuješ me po umornim životinjama, po rastresitom drveću, po tragovima na tepihu

otjelovio si me svojim željama

prepoznaješ me, neznanku

dobrodošla, širiš ruke

a ja ne stojim na mjestu