Uvod

Jednoga ranoga jutra riječi je ponestalo. Prije toga, riječi nisu. U dobroj priči, kaže nam Aristotel, sve što se događa potaknuto je nečim drugim. Tri stare žene su se saginjale? u poljima. Kakva je korist nas pitati, upitale su one. Pa dobro, ubrzo je postalo jasno da one znaju sve što treba znati o snježnim poljima i plavo–zelenim pupoljcima i biljci zvanoj “smjelost” koju pjesnici krivo uzimaju za violete. Počela sam bilježiti sve što je bilo rečeno. Oznake grade postupno tren prirode, bez dosade u priči. Naglašavam to. Sve ću učiniti da izbjegnem dosadu. To je zadaća životnog vijeka. Nikada ne možeš znati dovoljno, nikada raditi dovoljno, nikada upotrebljavati infinitive i participe dovoljno neobično, nikada priječiti kretanje dovoljno strogo, nikada ostaviti misao dovoljno brzo.

O hodanju unazad.

Moja majka zabranila nam je hodati unazad. Tako hodaju mrtvi, kazala bi. Odakle joj takva ideja? Možda iz lošeg prijevoda. Mrtvi, uostalom, ne hodaju unazad, nego iza nas. Oni nemaju pluća i ne mogu dozvati, ali voljeli bi da se okrenemo. Oni su žrtve ljubavi, mnogi od njih.

O Le Bonheur d’Etre Bien Amiée

Dan za danom mislim o tebi čim se probudim. Netko je stavio glasove ptica u zrak poput dragulja.

O kraju

Koja je razlika između svjetla i rasvjete? Postoji Rembrantov bakrorez Tri križa. To je slika Zemlje i svjetla i Kalvarije. Na trenutak kiši po njima; ploča postaje tamnija. Tamnija. Rembrant vas probudi na vrijeme da vidite kako tvar izlazi iz svojih formi.

O Lekciji iz anatomije doktora Daymana

Zima toliko hladna da, šećući po Breestraat a sa sunčane strane došao si na sjenovitu, mogao si osjetiti razliku kako se spušta s tvoje glave poput vode. Bila je to gladna zima 1656. kada je Crni Jan uzeo kurvu po imenu Elsje Ottje i neko vrijeme im je išlo dobro. Ali jednog ledenog siječanjskog dana primjećeno je kako Crni Jan provaljuje u kuću trgovca odjećom. Potrčao, opao, nožem izbo čovjeka i dvadeset i sedmog siječnja bio obješen. U kakvom se stanju nalazio tada, o tome za vas nema sumnje: hladno je vrijeme dopustilo doktoru Daymanu usmjeriti pravi medicinski pogled na Crnog Jana u trajanju od tri dana. Upitali bismo se je li Elsje ikada vidjela Rembrantovu sliku koja pokazuje njezinog voljenog lopova u silovito prednjem planu pa tako njegovi čisti donji dio izgleda da dodiruje otvoreno zasječene moždine. Rezao je i rezao duboko kako bi došao do izvora problema, doktor Dayman govori dok dijeli dijevove mozga s obje strane poput kose. Tuga dolazi nesigurno iz toga.

O hedonizmu

Ljepota me čini bespomoćnom. Nije me više briga zašto želim samo otići. Kada pogledam na Pariz čeznem omotati svoje noge oko njega. Dok te gledam kako plešeš javlja se golema bešćutnost kao kod mornara po mrtvome moru. Žudnje što su okrugle poput bresaka cvjetaju u meni cijelu noć, više ne sakupljaju otpadnuto.

O Parmenidu

Ponosimo se što smo civilizirani ljudi. Pa ipak, što ako su imena stvari krajnje različita? Italija, na primjer. Imam prijatelja koji se zove Andreas, Talijana. Živio je u Argentini kao i u Engleskoj a također Costa Rici neko vrijeme. Gdje god da živi, poziva prijatelje na večeru. To je mnogo posla. Tjestenina s artičokama. Breskve. Njegov duboki osmijeh nikada ne blijedi. Što ako ispadne da je pravo ime Italije Brzoy – hoće li Andreas nastaviti putovati svijetom poput lutajućeg Mjeseca zajedno sa svojim posuđenim svjetlom? Bojim se da nismo uspjeli razumjeti to što govori i njegove razloge. Što ako kada god kaže gradovi, on misli na razočaranje, na primjer?

O skloništu

Može se pisati po zidu ribljim srcem, to je zbog fosfora. One ga jedu. Postoje brvnare poput ove dolje duž rijeke. Pišem ovo da bih bila u krivu što je više moguće prema tebi. Zamijeni vrata nakon što otiđeš, piše na njima. Sada mi kaži koliko je to u krivu, koliko dugo sjaji. Kaži mi.

O razočaranju u glazbi

Prokofijev je bio bolestan i nije mogao prisustvovati izvedbi svoje Prve sonate za klavir koju je izveo netko drugi. Pratio ju je preko telefona.

Izabrao i preveo Ivan Molek