Bulgakov u svojoj „šumi fikcije“ pominje velikog crnog mačka koji prati Wolanda (đavola) hodajući na zadnjim nogama, Miro Glavurtić u ovoj čudesno lijepoj slici koju vidite prikazuje neku svoju fikciju svijeta u kojoj, pored ostalog, vidimo i jednog velikog bijelog mačka.

Emir Kusturica sa svojim filmom „Crna mačka, bijeli mačor“ pravi nevidljivu kopču te pokušava (tako se barem meni čini) ujediniti odnosno spojiti „razdružene“ svijetove. Kad se u ovoj našoj imaginarnoj „životinjskoj farmi“ prvi put začula riječ „razdruživanje“ magarac kreće u akciju te se tvrdoglavo „popreči“ na pruzi zaustavljajući vlakove („duga li je Lajkovačka pruga“ što bi rekao Handke).

I gle čuda, u sljedećem filmu Emira Kusturice „Život je čudo“ se doista pojavljuje jedna scena u kojoj se magarac poprečio na pruzi dok ga neki tamošnji seljak (glumac Aleksandar Berček) pokušava privesti pameti.

Pomenuta se čudesa, što je i logično, pretakaju i u našu stvarnost. Prije 15-tak godina na neki čudan „znak Nebeski“ se odvaljuje pola brda i zatrpava auto put Sarajevo-Pale kod tunela Lapišnica.

Htio sam reći da se riječ „razdruživanje“ ne pojavljuje sama od sebe nego je posljedica čudnog spleta okolnosti koje su povezane sa gubitkom „metafizičkog uporišta“.

„Po prokletoj muci i neuporedivoj draži ovoga posla, mi osećamo jasno da od nekog nešto otimamo, uzimajući od jednog tamnog sveta za neki drugi koji nam je nepoznat, prenoseći iz nečega u nešto što ne znamo šta je. Zato je umetnik izvan zakona, odmetnik u višem smislu reči, osuđen da natčovečanskim i bezizglednim naporima dopunjuje neki viši, nevidljivi red, remeteći ovaj niži, vidljivi, u kom bi trebalo da živi celinom svoga bića.“ Andrić dakle piše o tome da postoje vidljivi i nevidljivi svjetovi, i da duh umjetnika oblikuje materijal koji pripada tom nevidljivom svijetu, i da ga prevodi na jezik razumljiv u ovom vidljivom svijetu, u kojem sve kratko traje, i u kojem je sve osuđeno na propadanje. „Mi stvaramo oblike, kao neka druga priroda, zaustavljamo mladost, zadržavamo pogled koji se u prirodi već nekoliko minuta docnije menja ili gasi, hvatamo i izdvajamo munjevite pokrete koje nikad niko ne bi video i ostavljamo ih, sa svim njihovim tajanstvenim značenjem, očima budućih naraštaja.“ Ovdje Andrić govori o sličnosti prirode i umjetnosti – po tom svom stvaralačkom karakteru. Jer i priroda je veliki stvaralac, koja sama od sebe oblikuje ovaj Svijet, unutar kojeg takoreći iz ničega nastaju oblici, razvijaju se i egzistiraju neko vrijeme, da bi potom umrli – ali se istovremeno i obnovili nastavljajući egzistenciju. U tom smislu je u živoj materiji zapisan kod koji već unaprijed ima zacrtanu strukturu budućeg razvoja. Dalje Andrić piše: „Po tom višku koji nosi svako umetničko delo kao neki trag tajanstvene saradnje između prirode i umetnika, vidi se demonsko poreklo umetnosti. Postoji legenda da će Antihrist, kada se bude pojavio na zemlji, stvarati sve što je Bog stvorio, samo sa većom veštinom i sa više savršenstva. Njegove pčele neće imati žaoke i njegovo cveće neće tako brzo venuti kao što vene ovo u našoj prirodi. Time će on namamiti lakome i lakoverne. Možda je umetnik preteča Antihrista. Možda se hiljade i hiljade nas igramo Antihrista, kao što se deca, usred mira, igraju rata.“ Kada Andrić piše o demonskom porijeklu umjetnosti, to u izvjesnom smislu korspondira sa onim što je izjavio Andre Gide, koji je kazao da prava umjetnost nastaje u saradnji s Đavolom…

.

MARKO RAGUŽ  Sarajevo, 12. 01. 2025.