Na povratku iz Koprivnice prema Đurđevcu, u doba kad se rano spušta mračak, a krajolik još drhturi u poluzimskim valerima, s krpicama snijega na grmlju, drveću, brazdama, no ipak, sve će završiti s maglom i opsjenama hladnoće, bez prave, ozdravljujuće zime, kakvu prizivamo u sjećanju. “Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrije”, veli poslovica, a isto se odnosi i na druge fenomene: “Tko se ledom ne oledi, mrazom ne omrazi, taj darove sunca ne umije cijeniti”. Mislim o zrnju skrivenom pod brazdama, o korovima, travi, o žitaricama i uljaricama, gomoljima i korijenju, koji će ove godine na tom prostoru rasti. Zavrtjeli smo novi krug: osjećam se njegovim uraslim dijelom.

Gore, iznad prostrtog krajobraza, pratim kretanje ptica grabljivica, u elegantnim lukovima i munjevitim poniranjima, kada primjete plijen na bijelim plahtama, gdje mala bića podzemlja i kuštravog nadzemlja također traže svoj obrok za preživljavanje. Jastreb, kanjur, vjetruša, eja, mali sokol, sada su došli na svoje, ubirući krvarinu, držeći se svojih stečenih prava iz pradavnine, kad je svijet bio mlad, a smrt također sigurna i zajamčena, u bilo kojem rodu i plemenu. Vidim kako je panonski krajolik, osobito ova podravska dionica, sličan Thoreauovom Concordu, pa su sve lijepe analogije, koje mi padaju na pamet, već zapisane u njegovu WALDENU, koji opetovano čitam, kad mi nedostaje kondicije za kretanje po šumovitoj obodnici Podravske magistrale i selima dravskog pojasa. Želim neko hitro, elevirano i opažajima bogato oko i pero, koje će sličnu posvetnicu napisati mome zavičaju.

Dakle: drveće, zemlja, vrtovi, fasade, bunari, dimnjaci, bijela čipka na strništima i suhim korovima, slikarski nerv koji se budi i kad misliš da je već uspavan dugim boravcima u zatvorenom, prekapanjem po zamornim naklapanjima oko smetlišta politike, javnoga života i vulgarne “zabave” za široke mase. Ne, neće doći novi Zweig, neće se ispiliti Landauer, ne gori ekrazit Karla Krausa, nema Sebaldova nasljednika, duh slobode zabrtvljen je po europskim kanalizacijama, smrad sluganstva i odvratne prizemnosti kamuflira se ideološkim parfemima i zagušljivim tamjanom, opačina je nadvlada vrlinu i zasjela na njeno mjesto, na tronu javnoga obogotvorenja, idolatrije. Ljudi se bave tričarijam, pišu narcističke gluposti, snatre o književnoj slavi. Nemaju formata, nisu dostojni držati “javno slovo” u ustima. Valja se s tim pomiriti. Sumrak civilizacije žalostan je, predvidljiv i bez kristalne kugle. Kao što je zapisao BENIUC: “San sklonište za teškoće, / Čežnja umjesto radosti, / I u bolu što je osnova / Tkamo potku dvoumljenja, /Da iz nje spremimo pokrov, / da nas obavije hladnoća. / Ili platno što nam paraš/ S jarbola, uz sav naš ponos, / Na valovima, ti buro, / Kada nam zavijaš: / Laku noć, hej djeco! Igrali ste se i niste slomili / Previše igračaka./ Kasno je i legli smo”.

U svakom slučaju, ova žarka, raspaljena, vulkanska predvečerja su divna i Ivanova je kamera to sjajno zabilježila. Volja za čitanjem, koju su mi ovih dana obeshrabrili, zamijenjena je radošću gledanja i doživljavanja. Uvijek novo u istome, uvijek divota koju nismo zaslužili. Pa ipak, blago nama.

.