Piše: Tihomir Ponoš

.

Božić je i tada bio prilika za povećanu zaradu. Konfekcija Roset zaključila je da su “najprikladniji božićni darovi bluze, haljine, ogrtači, suknje, kostimi, jouponi, kućne haljine, kolčak (mufi), boa, haljinice za djecu. Svu navedenu robu prodaje prije blagdana uz pol cijene Konfekcija Roset, samo u oktogonu, Ilica 5”.

Kästner&Ohler, robna kuća na početku Ilice, današnja Nama, dala je više različitih oglasa uoči Božića. U prvom je reklamirala božićnu prodaju koja će biti “u netom otvorenoj novoj dvorani naše u pregradnji se nalazeće trgovačke kuće. Slobodni smo istaknuti, da osim zaista nadasve pažnje vrijedne dvorane pružamo u ovoj godini p. n. mušterijama osobitu priliku za jeftinu i dobru kupnju svih pomodnih u našu struku spadajućih predmeta. Kästner&Ohler, Ilica 2”. U drugom je reklamirana “velika božićna okasion prodaja” i to “u novo otvorenoj dvorani Kastner i Öhler, Ilica 4”. Svi reklamirani proizvodi su za žene – opravica, haljina, bluze, podsuknje, pregače, suknje, torbice, čarape.

Rat je u vlastitom domu trebalo ovjekovječiti “najljepšom ratnom uspomenom – ukrasom svakog doma”, odnosno zidnom slikom, “ukusno grupiranom”, a na njoj su “naš i njemački vladar, oba prijestolonasljednika, nadvojvoda Friedrich, te deset savezničkih generala (Moltke, Hötzendrof, Boroević…) sa hrvatskim natpisima”. Prodavala se “litografia u tamno sepia boji i ukrašena inicijalima, dobiva se za samo 2K po komadu”; poštarina i omot 40 filira”.

Često su oglašavana bila i alkoholna pića. “Sjedinjeno skladište pive i tvornica leda preporučuje najbolje vrsti ožujskog i crnog piva u bocama i bačvama, Ilica 73”. Mirko Dolinar u svojoj je trafici u Preradovićevoj 4 prodao šljivovicu i to manastirsku “nova, litra 1,5 – 2K” i šljivovicu medicinal, “12 godina, bolja od svakog konjaka, boutelle 7 Dz 3,5 K”. Karl Hirschmann je imao agresivan marketinški pristup: “Vi izbacujete svoj novac kad kupujete rum, te se sa mojom prve vrsti Rumenesencijom možete bez svakog truda prirediti najfiniji rum, likera za polovicu troška, a uz to mnogo bolje kakvoće”.

Unatoč skupoći i poskupljenjima mušterije se vabilo i cijenom. Time se reklamirala “Münchengratzka tvornica cipela” koja unatoč znatnom poskupljenju, prodaje uz najjeftinije cijene”. Valjalo se riješiti i nepoželjnih bića iz životinjskog svijeta. Protiv štakora trebalo je kupiti “automatičke lovke za štakore – love do 40 komada u jednoj noći, ne ostavljaju nikakav žamor te se same razmjeste”. Protiv žohara efikasna je bila stupca, “nalovi na tisuće u jednoj noći”.

Reklamiralo se ugostiteljstvo. U “reštaurantu” Emila Mikuša, Palmotićeva 26, nastupao je bečki šramel “damen-kvartet” i to od 31. prosinca, “dnevno do podne koncert (Frühstruck-Koncert) svake nedjelje i blagdana od 9 do ½ 12 sati. Topla i hladna jela kao i izvrsna zajamčena naravna pića. Ulaz bezplatan. Za solidnu podvorbu jamčim te molim za što brojniji posjet”. Ženski glazbeni sastavi su očito bili popularni. U gostionici u Samostanskoj ulici (današnja Varšavska) nastupala je “damen kapela na proputovanju, svira svaku večer”. Vlasnik nudi “obilan izbor za večeru”, a “toče se dobra vina i najbolje Puntigamsko pivo”. U Marovskoj (današnja Masarykova) je 3. prosinca otvoreno novo kavotočje, “u kom se toči kao specijalitet izvrsna crna moka kava, na carigradski način priredjena u finom posudju. Ona svojim ukusom i finim mirisom daleko natkriljuje u nas poznate obične “turske kave”, te će svi prijatelji turske kave naći ono, čega još u Zagrebu nemamo, kao i bijela kava i čaj”. Oglašena je i jeftimba za kazališni buffet, a, kad smo već kod kazališta, počela je i obnova kazališne predbrojke (pretplate) za 1915 godinu i to za 72 predstave (40 glazbenih i 32 dramske). Svoju je kvalitetu oglasila i slastičarna Ivana Koudelke, Ulica Marije Valerije 4 (današnja Praška), prva i najveća slastičarna u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. “Uslobodjujem se na vlastiti svoj proizvod iz bonbona, torta, stolnog i inog peciva, sladoleda i kreme kao i na desert Koudelka upozoriti”, a “za valjanu robu jamči moj postignuti topogledni ugled”.

Ugostiteljima je, posebno uoči Božića, bilo važno radno vrijeme, a vlastima kako se ljudi ponašaju u kavanama. Ispunjen je zahtjev sušačkih obrtnika i radno vrijeme kavana, gostiona i krčmi bilo je “kao u prijašnje vrijeme”. U Beču je, pak, ograničen noćni život jer se odvijao na način “koji nimalo ne odgovara ozbiljnosti ovog vremena. Predsjednik redarstva ‘prinužden’ da vlasnicima kavana i točiona i gostionica koji drže otvoreno do dva u noći dozvoli produljenje samo do tri sata i to ‘ako postoji stalna potreba općinstva i ako vodjenje tog posla ne daje povoda opravdanim pritužbama’. Notorna potreba: blizina kolodvora, tržišta, važnih prometnih središta i noćnog prometa. Produkcija sviju vrsti, i glazbene, ograničava se do ponoći”, a “vlasnicima javnih, napose noćnom životu pogodovnih lokala, u kojima se goste zavadja na rastrošnost, pijančevanje i slična izopačavanja težnje za užitkom, ne izdaje se nikakova dozvola (licenc).”