Postoji oblomovština.

Ali ne postoji hamletovština.

Neka umjetnička djela žive samo unutar svoga okvira ili korica, onog što ih omeđuje, i ništa u svijetu izvan njih ne dotiče ih se: recimo, Mona Lisa.

Takva djela u naš svijet unose nešto što prije njih nije postojalo.

Nije riječ ni o tome da bez njih ne bi postojalo: nije riječ o tome da, kako su pokazali Eliot i Borges, Kafka stvara svoje preteče, da je kafijansko postojalo u različitim vidovima i prije Kafke, ali ga tek Kafkina pojava omogućuje vidjeti.

Čitam brojne rastanke mojih virtualnih prijatelja od Lyncha.

Ono što je zanimljivo jest osobnost odnosa spram Lyncha: vrlo često se u postovima javlja formulacija moj autor, moj filmski mag, moj Lynch… moj.

Svi imamo svoje miljenike, u literaturi, glazbi, filmu, no čini mi se da rijetko kad ljudi doživljavaju Bergmana ili Coppolu kao svog: nesumnjivo, kazat će za njih da su geniji, bez obzira znaju li objasniti zašto to misle, i voljet će Kuma i Personu sasvim iskreno, ali ne vjerujem da će kazati za nekog redatelja: moj.

U slučaju Davida Lyncha dogodilo se upravo to: ušao je u naše živote sasvim osobno, kao In dreams:

A candy-colored clown they call the sandman

Tiptoes to my room every night

Just to sprinkle stardust and to whisper

“Go to sleep. Everything is all right.”

Interiorizirali smo Lyncha. Moguće i stoga jer je Lynch alegoričar nepoznatih pojmova. Blue box nas opsesivno privlači iako većma ne bismo mogli kazati što je.

Lynch nas privlači jer pred nas stavlja nepatvorenu umjetninu: ona nije oslikana riječ, ne da se bezostatno svesti na objašnjenje, nije rebus.

Upravo zato Lynch nije nadrealist: kao i u životu, značenje nam naših djela izmiče, no to ih ne čini manje fascinantnima.

To je i antropološki važna činjenica: čovjek je biće koje je u stanju proizvesti tvorbe čiji smisao kasnije vjekovima tumači.

Opus Davida Lyncha sama je srž života: we are such stuff as dreams are made on.

Te ćemo snove tumačiti uvijek iznova, zadovoljavajući se ponekad tumačenjem, ponekad bivajući zabrinuti, i kao da filmove Davida Lyncha gledamo uvijek iznova s neskrivenom željom nekog sretnijeg predskazanja.

Pa ipak, da nema Lyncha, u našem svijetu, u našim životima nikada ne bi postojao opus koji je poput izložene skulpture: možemo mu se diviti, možemo ga razgledati, možemo ga u negogled objašnjavati, ali ga u konačnici ne možemo dotaknuti, nedodirljiv nam je, rasprši se, kao san, makar bio i noćna mora: ostaju samo slike, savršeno smo uvjereni da smo ih već negdje vidjeli, shvaćamo da ih ni ne trebamo shvatiti a da izazovu u nama neku slutnju na ideju koja – ovo nije rečeno prvi put – upravo ulazi u naš svijet.

Svijet je upravo izgubio svog najvećeg redatelja.

Unatoč toj nesretnoj okolnosti, dobro je da je za svakoga od nas, poput oblaka, Lynch nešto posebno, nešto naše.

Moj Lynch.