U Krležinom filmskom scenariu „Put u raj“ glavni se junak prikazuje kao „moralista nad odrom jedne epohe na samrti“, koji pokušava da pobjegne povorci mrtvaca što ga slijede niz ulicu neimenovana grada…

.

BILJEŠKA O ROMANU „VRATA RAJA“ JEŽIJA ANDŽEJEVSKOG

.

Kratki roman Vrata raja, poljaka Ježija Andžejevskog, je prozno djelo izrazito poetskog tonaliteta, i upravo su ta pitanja, pitanja stila i forme, daleko značajnija i u smislu realizacije uspjelija u ovom romanu, premda se ni u kojem slučaju ne smije zanemariti sadržaj romana. Povod Andžejevskom da napiše Vrata raja jeste jedan isječak iz Schloesserove Opće istorije: “Koliko je snažna i opšta bila religiozna zanesenost, potvrđuje onaj čudni dečji krstaški pohod koji je, nekoliko godina pred smrt Inocentija III (1213), pokrenuo jugoistočnu Francusku, pa čak i neke njemačke oblasti. Jedan pastir počeo je da objavljuje kako su mu duhovi nebeski saopćili da sveti grob može biti izbavljen samo od strane nevinih i maloletnih. Dječaci i djevojčice, u uzrastu od osam do šesnaest godina, napuštali su svoja rodna mesta, okupljali se u gomile, i kretali prema morskim obalama. Mnogo ih je poginulo od iscrpljenosti i neimaštine, mnogi su također postali plijen lakomih trgovaca, koji su primamljivali djecu k sebi a zatim ih prodavali u ropstvo.”

Ovaj citat je naveden kako bi se istovremeno u sažetku prikazala tematika romana Vrata raja, ali i priroda građe koju je Andžejevski koristio pri pisanju romana. Iako ovaj roman svoje utemeljenje u biti ima u zvaničnoj historiografiji, ni u kojem slučaju ne možemo kazati da je ovaj roman historijski. Dječji krstaški rat jeste samo okvir romana, ili tačnije kazano, površinski sloj, i najveći dio romana Vrata raja izlazi iz oblasti svoje historiografsko-fikcijske baze, smještajući se na dvostruk način u unutrašnje, da tako kažemo, s onu stranu onog što su zvanični razlozi i povodi opisanog događaja. Prva razina tog, uvjetno kazano, “unutrašnjeg aspekta romana” (ne u smislu pripovjedačevog ugla, premda se može odnositi i na to) jeste ispovijed glavnih likova, vođa dječjeg krstaškog pohoda. Naravno da ispovijed svećeniku podrazumijeva maksimum iskrenosti i istinitosti, ali Andžejevski uvodi još jednu čak i značajniju i dublju razinu “unutrašnjeg” – neku vrstu toka svijesti, koji nam daje apsolutnu istinu o događajima, pa čak i korigira ono što se pripovijeda na prvoj razini, odnosno ukazuje na neistine onoga što se pripovijeda kroz ispovijed svećeniku. To je u nekoliko slučajeva naročito dobro prikazano – lik koji se ispovijeda svećeniku, time ujedno i pripovijeda radnju romana, naizmjenično na višem nivou, nivou svoje svijesti, kroz koju se također odvija pripovijedanje, poriče istinitost onoga što govori svećeniku. Mogli bismo kazati da je svrha ovog romana Istina, stvarna istina o društveno-historijskim razlozima dječjeg krstaškog pohoda, veoma slično Tolstojevim raspravama o filozofiji istorije koju je umetao u siže Rata i mira, samo što je Tolstoj manje više ostajao na tome, dok Ježi Andžejevski to pretpostavlja osnovnoj, okvirnoj temi romana.

U Krležinom filmskom scenariu „Put u raj“ glavni se junak prikazuje kao „moralista nad odrom jedne epohe na samrti“, koji pokušava da pobjegne povorci mrtvaca što ga slijede niz ulicu neimenovana grada. Skriva se u crkvu, gdje se kasnije iscenirao dijalog sa fratrom (u Krležijanskom stilu) koji mnogi kritičari svrstavaju u zvjezdane trenutke filmske umjetnosti. Ovdje bi uzgred pomenuo Igora Mandića koji u svome tekstu o pomenutom filmskom scenariu M. Krleže nije škrtario na riječima hvale. Ne bi ovdje trebalo „miješati kruške i jabuke“. Roman poljskog pisca i Krležin scenario su po mnogo čemu različiti, ali „ima neka tajna veza“ koja ih spaja. To je, naravno, san o Raju koji nevidljivim nitima, kroz stoljeća (možda više, nego bilo šta drugo), spaja sve ljude.

„Reci mi, Bože, koje si boje kože?

Bože, daj mi kaži, to o tebi da li su laži?

Tako pjeva Goran Bare u svojoj pjesmi „Teške boje“, pa nastavlja:

„A ti znaš sve, tako bar govore.

Ali mora da je super gore

kad se prozori Raja otvore“.

U operi Karla Menotija „Smrt biskupa Brindizija“ evociraju se sjećanja umirućeg biskupa, vezana uz Dječiji krstaški pohod. Mučen osjećajem krivnje on preispituje svrhu i ograničenja svoje vlastite moći. Ježi Andžejevski kroz tok romana sve više i više razotkriva tu Istinu, koja je potpuno suprotna onoj koja je ponuđena u zvaničnoj historiografiji. U skladu sa tim je i komponovan roman Vrata raja, odnosno sve je unaprijed usmjereno na jednu točku, na jednog lika koji jedini u potpunosti poznaje istinske uzroke pohoda. Svi likovi kroz čiju ispovijest na verbalnoj razini (odnosno kroz ono što govore svećeniku) i na nivou njihove svijesti, su na različite načine povezani sa glavnim likom Žakom iz Kloaja, i svi oni pripovijedaju događaje iz vlastite vizure, u odnosu na ono što znaju ili misle o tim događajima. Taj “krug” se tokom romana sve više i više sužava oko glavnog lika, da bi se Istina potpuno otkrila kroz njegovu ispovijest. Prema tome, roman Vrata raja je jedna vrsta mozaika, fragmentirane cjeline koja na kraju upravo kroz te fragmente uspostavlja jasnu sliku i smisao, a takva vrsta mnogostrukosti, više različitih vizura kroz koje se promatraju događaji, iako jesu subjektivno determinirani, upravo tom dimenzijom subjektivnog u “posmatranju” događaja, pojačavaju “uvjerljivost” i doprinose objekivnosti onoga što su “posmatra”.

Poljski pisac Ježi Andžejevski je svoj kratki roman Vrata raja napisao u dvije rečenice, ili tačnije govoreći, u jednu rečenicu je strpao “roman” a drugom – koja se sastoji od nekoliko riječi (“I išli su cijelu noć.”), je tek kontrastirao, odnosno istakao prethodnu. Naravno, treba s rezervom shvatiti to da je Andžejevski roman napisao u dvije rečenice, premda je sa tehničkog stanovišta zaista tako, ali je u stvari Andžejevski tek neznatno promijenio strukturu rečenice, umećući veliki broj veznika, dok je promjena stvarna nastala jedino na nivou interpunkcijskih znakova. Kako kaže Petar Vujičić u predgovoru za roman Vrata raja, rečenica Ježija Andžejevskog, se pretvara u jedinstvenu cjelinu na način da spajajući nekoliko ispovijesti od kojih je u formalnom smislu izgrađen roman, ona spaja sve ispovijesti u “autorovu ispovijest”.

Nije nimalo slučajno da su Vrata raja nazivana i baladom, jer je proza ovog romana prepuna pjesničkih slika, i jedan je od rijetkih romana u kojima je proza uzdignuta do granice sa poezijom. Kao što već pomenusmo operi Karla Menotija „Smrt biskupa Brindizija“ evociraju se sjećanja umirućeg biskupa, vezana uz Dječiji krstaški pohod. Mučen osjećajem krivnje on preispituje svrhu i ograničenja svoje vlastite moći jer zna da svi koji stradaju i umiru za svoje istine jedno su s Bogom i čovječanstvom, i baštinici su vječnosti koja postoji samo za one koji vjeruju i pate. Uzoriti biskup Brindizi je vjerovao da će njihova žžrtva biti „ugaoni kamen u budućoj zgradi novog čovječanstva, koja če se, nakon svih muka i zabluda, ipak ostvariti kao misao božja na zemlji“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 18.01. 2025.

Foto: Huan Rulfo