.

Svrha „putovanja“ u romanu „Hodočasnici neba i zemlje“ Filipa Davida je „učenje“. Ali putovanje samo po sebi zahtijeva znanje, to jest, da bi se putovanje kao takvo moglo ostvariti, putnik mora biti u mogućnosti da prelazi preko prepreka na koje tokom putovanja nailazi. U ovom slučaju se to prije svega tiče načina na koji se putnik može oduprijeti iskušenju. Svi drugi likovi, na koje glavni lik tokom svog putovanja naiđe, koji mu pričaju priče, imaju funkciju Učitelja, oni, pripovijedajući mu priče o događajima koji su se njima desili, daju glavnome liku znanje koje će mu pomoći u prevazilaženju prepreka na vlastitom putu, tim prije što su prepreke na koje su oni nailazili jednake prirode kao i one na koje on nailazi. To nipošto ne znači da su ti Učitelji superiorni u odnosu na sva Iskušenja na koja nailaze, odnosno da ih njihovo „znanje“ čini nedodirljivim za Zlo. Oni su upravo svoje „znanje“ i stekli tako što su „prešli“ preko mnogo Iskušenja. Najbolji je primjer misteriozni Grk, kojemu na spavanju lopovi skidaju sa vrata dva amuleta – smaragdnog skarabeja i Ozirisovo oko, radi čega je ponovo postao „rob“ nubijske princeze (koja predstavlja Zlo). Grk je mnogo prije priče koja se dešava glavnom liku pao pred iskušenjem koje je pred njega stavilo Zlo, sada oličeno u nubijskoj princezi, ali su mu „dobri“ ljudi (koji su u odnosu na Grka isto što je on u odnosu na glavnog lika) dali smaragdni skarabej zbog kojega mu nikada neće smjeti prići zli duhovi. Beduin, najstariji u grupi nomada i njihov vrač (koji mu je kasnije dao smaragdni skarabej) kazao je Grku da, ukoliko se želi osloboditi nubijske princeze, mora znati ko je ona, a to nije moguće, jer je ona zagonetka sa mnogo istovremenih rješenja, a kad ih ima mnogo, nema onog pravog. Tu vidimo kakva je pozicija čovjeka koji se sam želi boriti protiv Zla, bez pomoći sila Dobra…

.

„MORAMO RADITI ZA ONO ŠTO ŽELIMO DA SE DESI, UMJESTO DA ŽALIMO ZA ONIM ŠTO SE VEĆ DESILO“

.

„Moramo raditi za ono što želimo da se desi, umjesto da žalimo za onim što se već desilo“, savjetuje sarajevski profesor Sead Turčalo. „U našem kontekstu politika je više nego bilo gdje umijeće mogućeg i kao takva zahtijeva pragmatizam, viziju i odlučnost. Moramo napustiti defanzivni mentalitet, poziciju i mentalitet žrtve i preuzeti lidersku ulogu. Previše smo fokusirani na suprotstavljanje tuđim političkim manevrima, što nas čini pasivnim akterima kojima se politika događa umjesto da je proaktivno kreiraju, dugoročno i strateški. Napuštanje pozicije i mentaliteta žrtve ne znači da zaboravljamo prošlost, već da naše djelovanje ne može biti svedeno na očekivanje da drugi djeluju umjesto nas kao građana Bosne i Hercegovine, dok mi branimo status quo. Nastupanje iz pozicije žrtve je stav koji rađa mentalitet gubitka i poraza“, pojašnjava sarajevski profesor Sead Turčalo. Često se raspravlja o tome šta je to istina, koja je priroda istine; kako je moguće da ima više vrsta istina, ili više suprotstavljenih istina, koje je potrebno dokazivati. Elem, iznad svega visi upitnik. Neki nas uvjeravaju da je čak i sama smrt neprovjerena glasina. „O smrti bi trebalo znati ipak više od Kanta, koji je, jednom upitan, rekao da o njoj ne zna gotovo ništa“, zapisuje književnik Marijan Grakalić na jednoj od stranica knjige „Smrt Džejmsa Džojsa“. Našoj „izbrisivosti“ se na koncu konca nudi kao zamjena trajnost riječi koja bi se na papir morala upisati onako kao što bi je klesar unio u kamen. Pomenuta Grakalićeva knjiga „Smrt Džejmsa Džojsa“ će odolijevati vremenu, jer je pisana upravo takvim stilom. Nego vratimo se tamnovilajetskoj Bosni koja je puna kontroverzi, ali smo barem u jednoj stvari načisto: Smrt kod nas nije neprovjerena glasina, to je definitivno. Ginulo se „zaprave“, i u proteklom ratu jednako kao što se krvarilo stoljećima unatrag. Smrt nam je najčešće pravila zasjedu zbog „naše ljubavi prema mržnji“, a mržnja je voda duboka. Nije zgoreg pomenuti šta je Alija Izetbegović zborio tokom rata: „Zajednički život je lijepa stvar, ali ja mislim da mogu slobodno reći da je laž da naši vojnici ginu za to. Naime, ako je iko gajio neke iluzije o zajedničkom životu, onda smo to bili mi. A ne mogu se na laži zasnivati stvari i ne možemo mi našem narodu lagati“ (Konvencija SDA u ožujku 1994. godine).

„Alija je zaslužio Sarajevo“, veli Slobo Raši, vi ste pobjegli u šumu i na okolna brda. Alija je cijelo vrijeme ostao u gradu pod granatama“. Suzdržao bih se od komentara jer se upravo u ovoj rečenici Slobodana Miloševića skriva opasna zamka o koju se stalno spotičemo. To je nama naša borba dala , da imamo Aliju za maršala. Čemu danas toliki hvalospjevi ZAVNOBIH-ovskoj Bosni Hercegovini kad u toj priči više nema srpskog naroda? Po kom to rezonu „Alijino Sarajevo“ treba biti glavni grad dejtonske Bosne i Hercegovine? Trideset godina lažemo cijeli Svijet, sad smo počeli lagati sami sebe…

.

SEVERINA BLUES – DOK HILANDAR GORI SEVERINA ČEŠLJA VUNU

.

Prema pisanju beogradske „Politike“ Severina Vučković se, „poput jahte otisnula u političke vode i rešila da, gledajući pravo u kameru, ovog puta, pošalje poruku Srbima kako treba da razmišljaju“. Naime, Severina se tužaka sarajevskim medijima kako je „nakon zaustavljanja na granici Srbije doživjela niz neugodnosti. Na saslušanju su joj postavili niz neugodnih pitanja o Srebrenici, Jasenovcu i Oluji. Evo šta je u najkračem Severina kazala nakon ovog skandala:

„Kada je došao inspektor rekao je da je slušao moje izjave o genocidu u Srebrenici i pitao me šta mislim o tome. Zatim me pitao šta mislim o Jasenovcu. Odgovorila sam mu da mislim da su svi oni u Jasenovcu, samo su živi. Za sve je kriv Vučić. On je najgori delinkvent u ovom našem kvartu. Upetljani su u sve ratove. Počeli su prvi, Bosnu su uništili. Oni su u Hrvatsku ušli, tu je bio rat. Sad evo u Crnoj Gori. Oni prave probleme svugdje“.

Nisu oni samo Severinu povukli za jezik. Tu je i Goran Ješić, lider opozicije, koji ponovo oživljava separatističku ideju o nezavisnosti Vojvodine. „Lako ste pustili Kosovo. Nadam se da ćete sa punim ruzumjevanjem i mislima o vašem interesu i Vojvodinu pustiti da ode“, poručuje G. Ješić. Elem, prekipilo je. Doguralo se do zida. Da je Vučić barem ponudio ostavku nakon Novosadske tragedije, ali ni za toliko neimade obraza. Sad se više nema kud, narod je morao uzeti pravdu u svoje ruke. Portali izvještavaju o više nego zbunjujućim izjavama „Aleksandra velikog“ prema kojim je sjever Srbije najprivrženiji svom Poglavniku, što se može bez uvijanja protumačiti da bi se Vojvodini mogla i autonomija ukinuti ako budu počeli zakerati oko Nezavisnosti. Vučić je dobar šahista, veliki kombinatorik, opasan i lukav igrač, te se ove izjave moraju itekako ozbiljno shvatiti. I u Basarinoj kolumni „Famozno“ vri kao u loncu. Jedan od čitalaca tvrdi kako „Srbija nije nikada bila dio srednje Evrope, uz izuzetak Vojvodine, Srbija je sjeverni Bliski Istok ili sjeverni Levant. Od muzike preko kuhinje pa do mentaliteta, malo šta imamo sa srednjom (zapadnom) Evropom, nikad tamo nismo pripadali“.

„Na mentalnim mapama“, veli mu Basara, „Srbija fakat jeste sjeverni Bliski Istok i sjeverni Levant – ja sam išao i korak dalje i govorio da je sjeverna Podsaharska Afrika – ali to nema toliko veze sa geografskim položajem koliko sa rezolutnim odbijanjem većinske Srbije da se organizira kao demokratska zajednica“. Mržnja je duboka voda, neko reče. I ne samo da je duboka, nego je ovih dana i đavolski ledena. Evo šta je Dževad Karahasan zapisao na jednoj od stranica svoje knjige „Noćno vijeće“:

„Mi Srbi imamo sve razloge da budemo ponosni na svoje stare- govorio je Miloš kad ga je Simon počeo slušati – i imamo sve razloge da od njih učimo. Ono što su naši stari postigli u drugoj polovini devetnaestog vijeka graniči sa čudom, malo koji narod na svijetu može se pohvaliti da je ikada u tako kratkom vremenu postigao tako mnogo. Mi smo u pedeset godina udvostručili, možda čak utrostručili državnu teritoriju, ne izgubivši praktično ni jednog čovjeka i ne zavadivši se ni s jednim narodom. Bili smo omiljeni, bili smo jedan od najpopularnijih naroda, najveći ljudi tadašnje Evrope, prva imena politike, filozofije i umjetnosti, javno su iskazivala svoje simpatije prema Srbima. I sve to polazi za rukom jednom malom narodu, koji nije mogao imati neku veliku političku kulturu jer nije imao ozbiljnije političke tradicije i iskustava pošto je vjekovima živio bez sopstvenih političkih institucija. Postigli smo sve to jer smo bili razumni. Vodili smo svoju državu kako mudar domaćin vodi kuću: s brigom za sebe i svoj interes na prvom mjestu, ali i s brigom za prijatelja na drugom i za komšiju na trećem mjestu. Uvijek spremni nabaviti nešto novo i proširiti imanje, ali samo onda kad nam cijena ne ugrožava kuću i familiju. U politici i u državi poštovali smo vrijednosti koje smo naučili u familiji i u kući, poštovali smo iskrenost i komšiluk, vjernost i poštenje, nismo se prepuštali ni rasipništvu ni sebičnosti, nego smo kao razumni ljudi gledali i na sebe i na svog bližnjeg, nastojali i zasvirati i za pojas zadjenuti kad dođe vrijeme za to. Zato smo mogli u tako kratkom vremenu steći državu i škole, nauku i bogatstvo, oporaviti narod i izgraditi zemlju, što rijetkima polazi za rukom u isto vrijeme, steći učene ljude i svjetske putnike, naseliti gradove ne raselivši sela, uvećati državnu teritoriju i pri tom steći prijatelje. .. Pratim kako se u posljednje vrijeme kod nas slavi početak dvadesetog vijeka, herojstvo balkanskih i Prvog svjetskog rata, slušam kako se ugledne glave trude da taj period proglase presudnim u našoj istoriji i tvrde da nam je on donio veličinu i slavu. Ne sporim, mora se priznati da u tome ima istine, ti su nam ratovi uvećali državu i proslavili oružje. Ali mi smo još uvijek mali, mi moramo ostati dobri domaćini i kod svakog posla pitati za cijenu. Po koju cijenu, braćo moja?! Po koju cijenu smo mi dobili tu slavu i teritorije, šta su nam donijela a šta odnijela tri rata u tri godine? Mudar domaćin uvijek pita za cijenu i sluša zdrav razum. Koliko smo mi ljudi izgubili za ono teritorija što smo dobili? Koliko smo iscrpili narod, za koliko smo smanjili nacionalno bogatstvo, koliko smo unazadili ekonomiju i gradove, koliko smo usporili napredak obrazovanja i opšteg podizanja naroda na selu? Koliko smo izgubili time što smo se u tim ratovima zavadili s pola komšija? Pametni narodi ne vode ratove nego politiku, to mi moramo naučiti od svojih starih. Koliko nas je koštao rast u devetnaestom a koliko slava u dvadesetom vijeku? Šta su nam donijeli političari a šta ratnici? I jedno i drugo imamo u svojoj istoriji i moramo dobro odvagnuti prije nego što izaberemo, jer nam je izgleda uskoro birati. Blago narodu koji umjesto heroja ima dobre domaćine, a dobri domaćini nisu hrabri nego razumni, braćo moja. Nikad u istoriji nisu herojski skončali oni koji su narod pozivali na heroizam, oni su se uvijek bogatili i umirali u krevetu, a narod slali u smrt ili u zločin. Ili u oboje. Heroizam je stvar dobra za epske pjesme i za sijela, a ne za život, državu i napredak naroda. Zato srećne države vode domaćini i trgovci, a ne epski pjesnici i heroji, vode ih ljudi koji slušaju zdrav razum a ne svoje snove o slavi. I zato me brine retorika koja kod nas postaje popularna, brine me put kojim smo krenuli, svi ovi talambasi i zadjevice sa svim komšijama, želja da nas se drugi boje umjesto da nas vole. Sjetimo se najplodnijeg i najsrećnijeg perioda srpske istorije i učimo od domaćina koji su nas u tom periodu vodili“…

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 16. 01. 2025.