Odgovor filozofa Vladimira Jankeleviča na pitanje novinara :

“Vi niste jedan od onih filozofa koji misle da se filozofiranjem može naučiti kako umrijeti” ?

Jankelevič : “Ah, ne! Apsolutno ne! Prije svega, vjerujem da sam posvetio dosta vremena objašnjavajući da riječ “učiti” ovdje nema značenje. Mi naučimo nešto što možemo ponoviti i što radimo sve bolje i bolje. Pijanista, na primjer, uči da svira Sonatu u b-molu od Lista. Radi na njoj, ponavlja je, to je učenje kroz svakodnevni napredak. Ali umrijeti, to se desi samo jednom, i taj prvi put je i posljednji. I gdje je tu, onda, učenje?

Umirati se ne uči, niti se pripremamo za to, bez obzira na naše godine, jer “svaka smrt je iznenadna smrt, pa čak i smrt 95-godišnjaka… jer i u tom času treba da se desi ta posljednja nesreća, pa da umre, zar ne? Mogao bi umrijeti sljedećeg dana, mogao bi umrijeti sljedeće godine.”

Pretrpljena smrt, iznenadna smrt, prerana smrt, u tom pogledu smrt u terorističkom napadu ili pod bombom se ne razlikuje od bilo koje druge smrti, u smrti nikada nema ničeg neobičnog. Uvijek umiremo prerano i umremo samo jednom, naravno, ali izvanredno je to što smo živjeli, makar samo jednom. „Ništa nije vrijedno života“, „živi se samo jednom“, to svi znaju, a koliko se ovo blago rasipa, toliko je muškaraca, žena i djece na planeti!

I opet je na filozofu da istakne očigledno: “Ono što je zaista izvanredno je – život živjeti, makar jednom. Nešto što se dešava samo jednom u čitavoj vječnosti. Vi, ja, svi. Svako od nas je nešto izuzetno i što se jednom pojavi u čitavoj istoriji čovječanstva. Samo se jedan rodi kao vi. Samo se jedan rodi kao ja. I to je cijeli svijet. I to se više nikada neće ponoviti. Da li razumijete šta ove dvije riječi znače: nikad više, nikad više?” (Jankelevič – Ko sam ja? Fabrika 1986)

.

Priredila Sadžida Jerlagić