No, kad su u pitanju oni pravi padovi, s posljedicom, obavezno se sjetim Rilkea: “Svi mi padamo. Pada ruka. Pad / u svakom od nas živi neizbježno. / Pa ipak Netko, beskonačno nježno, / padanju ovom daje smjer i sklad”. Metafizička su pitanja gdje, kada i zašto padamo? Skliske su staze svuda: u prometu, u društvenim kontaktima, u ljubavi, u stvaralaštvu, u partnerstvu, u poslovima, u odustajanjima. Pada se zbog samouvjerenosti, taštine, iluzije svemoći, zbog poigravanja tuđim osjećajima, pretjeranih i nerealnih očekivanja, zbog nedostatka časti (jedne ili druge strane, svejedno), zbog oholog uvjerenja da pravila vrijede “za sve druge samo ne za mene”, a najčešće se pada jer naša intuicija spava, naši osjećaji su zakržljali, dok vlastiti kapacitet i inteligenciju rabimo na pogrešan način.

Padnemo na nečemu što je uvijek uspijevalo, na računu bez krčmara, računajući da je oprost lagan a neprimjereno ponašanje ispravljivo . Padamo zbog krive procjene praga tolerancije, zbog rupetina u auri, kroz koje ulaze u nas mračne i negativne energije, toksična loša čuvstva: ljubomora, nehaj, egoizam, prijetvornost, himba, nečasnost, nezahvalnost, nepročišćeni bijes. Padamo jer je prejaka naša psihološka sjena/ sombra, pa u drugoj osobi vidimo osobne manjkavosti, svoju sliku u izgrebenom zrcalu. Onaj svoj sardonični odraz, gdje bismo očekivali altruizam i najmekšu ljudsku predanost, odanost i zahvalnost. Dakle, u trenutku kada je “svega previše” a ispravnosti premalo, u jednom tragičnom minusu.

Pitanje pada ponekad je ozbiljnije od obješenjačkog prkosa i pjesme za sedam minuta. U onoj lanjskoj zgodi, pala sam tako, da je glava udarila u rubnjak, a kapa sve to ublažila. Možda mi se samo malo protresla čakra i mozak pokrenuo u smjeru ubrzanja. Sada vidim da je to mnogo lakše i jednostavnije, od pada na srce: srčana čakra na drugi način reagira i bol je konkretnija i dublja. Ne znam da li i neprolaznija, ostaje da se utvrdi. A Onaj koji svemu daje “smjer i sklad” , za sada se sakrio u sivom i neprzirnom oblaku, kako to biva u “zimi našeg nezadovoljstva”, da barem okrznemo poznavatelja ljudskih naravi, staroga Shakespearea. Blago načitanima, oni točno znaju o čemu govorim. A blago i onima koji rijetko padaju, pa se s metaforama niti ne moraju mučiti.

Njihovo je kraljevstvo priprostih duša, gdje su staze posute pepelom, pa je svaki izlazak van i ogoljavanje intime posve prirodan i jednostavan čin. Ništa se neće desiti, niti će se sjećati zimskog dana, tibetanskog ledenog pakla, pa vjerojatno ni vlastita života, umotana u vatu dosade i kašmir sigurne zone komfora.

.

21. siječnja 2025. Flora Green