.

Stanoviti Emil Páleš napisao je studiju o periodicnoj borbi materijalistickog i idealistickog tipa kulture: materijalizam i idealizam naizmjenicno se javljaju u europskoj povijesti posljednjih tri tisuce godine sasvim ovisni o celestijalnim pokroviteljima koji stoje iza svjetovnih fenomena – Historijom, da skratimo, vladaju arhandeli Gabrijel i Mihael, kao lunarni i solarni princip tog vjecnog vracanja istog. U stvari, Emil je adaptirao Steinera, koji je citirao Iohna Trithemiusa, opata od Spanheima, i njegovo cuveno djelo „De Septem Secundes“, u kojem raspravlja o nebeskim inteligencijama koje upravljau svijetom pod Bogom, kako govori podnaslov toga djela iz nedavne 1508.godine. Trithemius iznosi tezu o sedam arhandela koji se ciklicki smijenjuju kao kronokratori:regenti koji vladaju pojedinim epohama ljudske povijesti. Sekvenca je sljedeca: Mihael, Orafiel, Anael, Zahariel, Rafael, Samael te Gabriel. Datumi vladanja sasvim su egzaktni: Gabriel je, recimo tek ono nama bitno, kao inteligencija Mjeseca – planeti naime imaju svoj duh i svoju inteligenciju – svoju vladavinu odpoceo cetvrtog lipnja 1525., i regulirat ce sublunarne odnose 354 godine i 4 mjeseca, sve do 1879., kad na scenu stupa suncani Mihael. Jasno, ova ideja nije Trithemiusovo iznasasce: on je bastini od helenizma, no moguce je pratiti njen trag sve do Babilona: Sin, Nabu, Ishtar, Shamash, Nergal, Marduk i Ninib personificiraju spiritualne inteligencije sedam nebeskih tijela vidljivih golim okom (Mjesec, Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter, Saturn). Posredovana hebrejskom tradicijom, ta su bostva postala arhandelima krscanske ere. Ono sto je nama ovdje presudno, posljednja je izmjena vlasti: dva su principa, Gabrielov lunarni i Mihaelov solarni, u svome srazu ostavila neizbrisiv trag na ovdasnjoj povijesti: Gabriel, koji je kao Mjeseceva inteligencija od presudnog znacaja za Islam, obreo se doslovno inkarniran na mjestu susreta Polumjeseca s Europom nepovratno izmijenjenom od vremena Kralja Sunca: u Sarajevu, Steinerov je Gabriel-Prinzip postao – Gavrilo Princip. Obracun s dvije carske kuce, Romanovima i Habsburzima, imao je i svoje okultne razloge: ubojstvo je Franje Ferdinanda dobilo i svoju spiritualnu signaturu!

Da stvar bude dosljedno izvedena, posmrtni su ostaci ovozemaljskog Gavrila Principa sahranjeni na starom srpskom pravoslavnom groblju imena – Sveti Mihajlo, na Kosevu! Crna ruka koja je vodila Gavrila, i sama je bila navodjena Gabrielovim vodstvom: svjetovna je povijest samo odbljesak svete pripovijesti.

Zagrob i Mihael

Zagreb lezi na 16. meridijanu. 16. je meridijan po necemu za nas posebno zanimljiv: geografija sacra uci da na taj meridijan pada projekcija maca Sv.Mihaela. Cool! Sva mjesta na tome meridijanu – recimo Monte Gargano – imaju nesto posveceno Mihaelu: Zagreb nije iznimka – Zagreb ima Mihaljevac.

Ocito, gradski su oci ne samo poznavali, nego i uvazavali ezoterijske predaje: Zagreb je na narocit nacin postao odlikovnim mjestom Apokalipse, mjestom za posljednjim grobom, kako mu i samo ime kazuje: mjestom za grebom, Zagrebom.

No, Zagreb i na drugi nacin odaje svoju misticnu narav: cjelokupna je topografija grada podredjena okultnom naumu.

Krenimo kao u klasicnim filmskim djelima, od totala: Zagrob je smjesten u skladu sa strodrevnim nacelima situiranja grada: sjeverno je planina, juzno rijeka. Grad se dijeli na profani i sveti: Gradec i Kaptol. Dualizam se nastavlja i nadalje, u Gornjem i Donjem gradu, kao i u podjeli na Zagreb s ovu i onu stranu Save.

To dualisticko nacelo ipak najocitije dolazi do izrazaja u samom sredistu grada: gradski centar nema jedno srediste, nego dva: tipicna je to maniristicka elipsa cija su dva sredista – Sein und Zeit, Izvor i Sat. Netko nesmotren u taj je izvor odmah po obnovi hrvatske drzavnosti htio staviti svoj potpis u obliku neobradjene kocke, bezoblicne tvari, onoga sto bismo sasvim precizno nazvali prima materia i sto svoj pandan ima u Kozaricevom savrsenom Suncu, no, netko je smotreniji upozorio da bi takav smjestaj kamene kocke u Mandusevac moguce bio odvec slavodobitan ili, jednostavno, preupadljiv.

Bilo kako mu drago, obracun se materijalistickog principa s onim duhovnim nastavio i na ulicama glavnog hrvatskog grada: na mjestu dodira svetog i profanog postojala je spona karaktersticnog imena: Krvavi most.

Tumaciti sada zasto su, primjerice, zagrebacke bolnice posvecene Svetom Duhu ili Rebru, sasvim je suvisno: Mihaljevac nas navodi u sasvim tocnom pravcu, u smjeru konacnog obracuna s necasnim junakom s pocetka nase price i Povijesti: sa zlacanim angelusom koji iluminira s krova Oca Domovine ove panonske i balkanske tmine, noseci svoju luc postojano, kao autenticni Andjeo Prosvjete.

Zanimljivo, ali je li bas tome slucajno da je na kupoli kuce Oca Domovine upravo Luconosa?

I je li onda jednako proizvoljan taj ritam od 23 godine, i diskretna sugestija da je i u Vremenu, kao i u Prostoru ovoga podneblja, svejednako prisutan i taj Evil´s Agent, 0.666, kako bi glasio anagram od Evangelist?

Je li, da upitamo i to, bas sasvim slucajno da je Sv.Juraj, koji strazari pred Kamenim vratima cuvajuci Druzbu hrvatskoga Zmaja, jedini takav na svijetu? Stoji tu, pred nama, nimalo svecan, umoran, iscrpljen, poslije posljednje bitke, dok Zmaj boravi u kuli ponad vrata. Uostalom, kakav je to hrvatski Zmaj, i otkud sad u Hrvata Juraj, kad je i predobro poznato tko to slavi Djurdjevdan i ciji je patron St. George!?

Zagreb i Gabriel

A onda sam nema tome davno pročitao: „Zagreb je bio oduvijek nastanjen Talijanima, prva apoteka kod Kamenitih Vrata bila je u u vlasništvu Nicolo Alleghieria, Danteovog pranećaka koji je pripadao toskanskoj zajednici prema kojoj je nazvan park Tuškanac. Mletačka ulica bila je središte vićentinskih zlatara, crkva sv. Marka, zaštitnika Venecije bila je navodno njihova crkva. Postoji i nedokazana teorija da ime Zagreb dolazi od Sa’ Gabria što je venecijanski San Gabriele i otuda talijanski Zagabria.“

Živim u krugovima što se šire.