”Don Juan me naučio da je svijet puno više od onoga što mu priznajemo, naučio me da je naše uobičajeno viđenje stvarnosti uvjetno…” (Carlos Castaneda, 1925. – 1998.)

Piše: Marijan Grakalić

Prije nekoliko dana u bolnici na Svetom duhu preminuo je moj dobar prijatelj Branko Mišić, umjetnik i slikar, ustvari i onkološki supatnik jer smo dijelili iskustva iste vrste raka i sve ono što uz to ide. Njega je bolest uzela sada, ali niti jedna bolest ne može uzeti ono što je Branko bio i što je značio dok je bio među nama. Njegov je put bio duboko prožet onim drugim Zagrebom, domorodačkom zajednicom koju valja pamtiti zbog mnogo čega, od rocka i bunta, do pionirskog duha i svekolike alternative umnogome različite od one službene i suhoparne stvarnosti u kojoj nije bilo težnji za jedinstvenošću i autonomijom. Upravo ovo potonje počelo, dakle biti svoj, bio je i ostao za sve nas, naravno i za Branka, jedini trend, ustvari, stil i način života. Svoju nišu pronašao je u slikanju po motivima Castanedinih antropoloških uspješnica kao što su ”Učenje don Huana”, ”Odvojene stvarnosti”, ”Hod moći” i drugih. Slike i vizure izmijene stvarnosti, dalekih prekomorskih pejzaža, šamana i kultnih jaguara nastajale su u ciklusima od kraja sedamdesetih godina pa sve do danas. Naravno, bilo je tu i drugih slikarskih tema, ali dominantno je bilo slijeđenje nadahnuća južnoameričkog magijskog realizma Uobičajenost viđenja stvar na Mišićevim slikama je ”izmijenjena”. Imaginacije i likovi slikani uljanim bojama i akrilom, često su plošne i mozaične naracije, te provociraju percepciju zamišljene i/ili zbiljske ”druge stvarnosti” kao predstave i onog što se ne vidi (što ne znači da ne postoji). Snažne boje i neobične, oku inače strane proporcije i vizure, tu kao da potvrđuju Castanedino stajalište kako je čovjek ponajprije vizualno biće. Naime, možemo mi slušati kuću, mirisati je, dodirivati i lizati, no tek ako je pogledamo znat ćemo je li posrijedi bijela ili crvena, možda plava i još kakva druga. Ulazeći u problem interpretacije ponuđene zbilje s osnove koji pretpostavlja da se transformacijom svijesti i opažanja mijenja odnosno otkriva se i ona druga, prije ne zapažena stvarnost, tako slikar postaje imaginarni šaman, vrač ili vidjelac onoga što je inače skriveno i zastrto oku.I ako pitate zašto sve to, odgovor je jednostavan. Branko nije htio pristati na zatečeno već je u sebi izgradio slobodu da bude drugačiji što je dokazivao i pokazivao svojom umjetnošću, prostorom koji je nastao iz njegova bogata unutarnjeg života i proširio osjećaj postojanja, postojanja koje se i sada vidi u njegovim radovima i kada je otišao.

S Brankom me veže dugogodišnje prijateljstvo i posebno mjesto, ”Cinkuš” na Gornjem gradu, gdje smo zadnjih petnaestak godina upriličili pedesetak izložbi mnogih vizualnih umjetnika iz našeg grada. To je bio naš ”hod moći”, prigoda i situacija da se na drugačiji i blizak način proširi zatečena stvarnost, da se unatoč svemu otvori prema drugačijem i još neviđenom. Mnoge smo drage ljude iz ”Cinkuša” već izgubili. Mariju Braut, Bobu Korejzla, da spomenem tek neke od poznatijih, a sada je nažalost otišao i jedinstveni Branko Mišić. Njemu u čast 22. siječnja u večernjim satima otvorit ćemo u Mletačkoj ulici 9. izložbu njegovih izabranih radova koja se može razgledati u idućih mjesec dana. Umjetnik ipak ostaje u svojim djelima.