Zagreb, 25. studenog 2024.

Razvlači se povratak više od očekivanog. Te ovo, te ono. Produžiti vozačku dozvolu, zbog krivih informacija važni dokumenti za mirovinu predani na krive adrese, pokvareno grijanje u stanu, produžiti vozačku, mobitel bez trunka života, laptop na izmaku snaga pa valja uzeti nove uređaje … Uz to, već posložene knjige i odjeću u kartonske kutije i torbe pregledati pa i dva ili tri puta. A ne zaboraviti niti poledicu po autoputu u Gorskom kotaru. Sve se to može riješiti, ali treba vremena.

Iz Rijeke svako toliko nazovu i raspituju se kada ću se napokon preseliti na Turnić. Frenk, iskusni gljivar i prevoditelj s engleskog u Quorumu, čak se ponudio da u sezoni idemo brati gljive; poznajem svega nekoliko vrsta – vrganji, lisičarke, smrčke, crne trube i otrovne muharke. Nakon što se preselim već imamo dogovor da u manjem društvu, možda desetak nas, otiđemo na pizzu. Valjat će se čak upoznati s rsporedom stvari u stanu, polovicu života proveo sam u Zagrebu. Blizu Kvatrića, u Utrini i najviše na Trešnjevci. U stanu na Novoj cesti doživio sam čak i provalu dok sam za sunčanog travnja bio u centru grada s Damirom i Sylvie na ručku u restoranu s pogledom na Dolac. U stanu je sve bilo porazbacano, ali policija je tri dana kasnije pronašla provalnika. “Stari poznanik”, veli policajac u civilu i vraća mi sve ukradeno: putovnicu, desetak bankovnih čekova, tatin zlatni Omega sat. Bilo je to u stanu čiji je vlasnik televizijski novinar specijaliziran za praćenje rada pravosuđa. S njime nikada nije bilo problema. Za razliku od drugih stanodavaca: žohari u stanu, naturanje religijskih običaja, lokacija bogu iza nogu, krvožedna ljubav prema novcu…

Nakon povratka valjat će se iznova upisati u gradsku i sveučilišnu knjižnicu, učlaniti u art–kino radi povoljnijih ulaznica. Upoznati i osobno Čarlija kojemu odnedavno šaljem tekstove za portal što ga uređuje. Portal mi je zapravo otkrio Bojan, teško da bih sam došao do njega. Povratak u grad gdje kiša uglavnom od bure i juga pada ukoso. Ali neće to ipak biti u stilu Moon River: “Wherever you go, I’m going your way”. Hvala na takvoj ljubavi. Rijeka nije grad za vožnju biciklom. Zbog uzbrdica i nizbrdica, gustog prometa, a bilo bi zgodno do glavne tržnice otići na dva kotača pa kupiti koju oradu, hobotnicu, malo gavuna i finih barbuna. Ali i istarskog crvenog radiča, ne onog velikog poput manje glavice kupusa, i potočarki. Rijeka dosta nije grad za bicikl, otkrili su to nedavno i dostavljači hrane kojih prije izbijanja korone zapravo ni nije bilo.

Boris i Hilda prodali su auto jer na Kozali, pored mojeg prvog riječkog stana u Omladinskoj br. 10, više je postalo nemoguće pronaći slobodno parkirališno mjesto. Na riječku adresu već je stigla Deleuzeova knjiga o Foucaultu i prvo ću je morati pročitati mada sam je krajem 80–ih tri puta pročitao od korica do korica u talijanskom prijevodu i s olovkom u ruci. Nikada se ni prije ni kasnije nisao toliko izgnjavio u čitanju, a u najavi ovoga prijevoda dala se zapaziti neka upitna terminološka rješenja pojma koji je važan za Deleuzeovu filozofiju, nabor kojim se označava, uvjetno rečeno, autorefleksivni moment mišljenja. Pa tek onda napisati prikaz. Sve mi se čini da život u Rijeci neće protjecati u dosadi. Da se od nje neće trebati spašavati branjem maruna po lovranskim kosinama te puževa i priljepaka po plažama Kostrene ili šparoga gdje već bilo.

Ovih dana započeo sam s pripremom za objavljivanje Knjige fragmenata. Natka je već napisala recenziju potrebnu da ministarstvo odobri financiranje tiskanja i drugih troškova. Knjiga se sastoji od tri cjeline: prva govori o ratnom iskustvu i današnjim sjećanjima na to vrijeme, druga je napisana u formi svojevrsnih jednotjednih studijskih putovanja u Pariz te Milano, Torino i Bolognu u kojoj se prate tragovi Waltera Benjamina i Furija Jesija, a treća prenosi sjećanja na život u bivšoj i sadašnjoj državi. Sve tri cjeline su zapravo nepotpune i zadržavaju se vremenski i prostorno na na manjim i omeđenim prostorima pa otuda kvalifikacija da se radi o fragmentima. Prije su slike što zabljesnu na trenutak nego spori i panoramski pogledi kao kod memoara. Završna cjelina isprva je bila zamišljena kao neka knjiga radosti i žalosti, vjerojatno pod pritiskom oštre i, više od toga, neupitne polarizacije iskustava života u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Takva bi logika htjela da smo prije samo plakali, a sada se samo smijemo, ili obratno, no takva logika svoje plodno tlo, da prostite, nalazi u zatucanim umovima i praznim srcima, vojnicima ideologije koji ni ne znaju što im se sprema.

U ovih trideset i nešto godina života u Zagrebu Turnić je djelomično prestao biti betonska spavaonica. I to zahvaljujući naraslim stablima ladonje i hrasta crnike. No u kvartu i dalje vlada pustoš što se tiče svakodnevnih potreba. Frizerski salon je samo jedan, a prodaja mesa obavlja se jedino u omanjoj samoposluzi. U tome stilu, za doći do pekarnice valja prošetati do drugog kvarta. Ali zato noću zavladaju svjetla velegrada.

Dakle, volim “grad koji teče”, no ne po cijenu da su toj ljubavi potrebne dioptrijske naočale. Takva nekritična ljubav što samo veliča bespotrebno opterećuje i od nje ničega poželjnoga nije za očekivati. Ili kako bi kazala Joni Mitchell:

I’ve looked at clouds from both sides now
From up and down, and still somehow
It’s cloud illusions, I recall
I really don’t know clouds at all