Piše Tihomir Ponoš

U zagrebačkim novinama se u prosincu pisalo i o tome što ugledni rade u svijetu. Novosti su objavile vijest o začetniku futurizma Tommasu Marinettiju na sveučilištu u Rimu. On je, “u pratnji jednog svog osebujno odjevenog pobočnika” slušatelje pozivao na rat (Italija je u rat ušla 1915.) “O ovoj upadici objavio je profesor Dellolis, poznati prijatelj Njemačke, zanimljiv prikaz. Učenjak kaže, da je Marinetti derući se iz svih sila skočio njemu na katedru, razbio mu bocu i čašu za vodu a zatim se bjesomučno bacio na njega, zajedno sa svojim pristašama. Ta nepodobština je potrajala cio sat, jer je tek onda stiglo redarstvo”. Auguste Rodin otišao je u Rim i za tamošnje novine pohvalno je govorio o francuskoj vojsci. Upitan zašto je došao u Rim kazao je “došao sam ovamo, jer sam u Parizu suviše trpio. Živci su mi sasvim uništeni, bilo mi je kao da me grmljavina topova omamljuje. Ja imam dva ateliera, jedan u Parizu i jedan na ladanju. Pomisao, da bi jednog dana mogao banuti neprijatelj i uništiti moj posjed dovela me do zdvojnosti. To mi je već davna želja. Tražim samo atelier, koji bi bio elegantan i zajedno prijatan kako se pristoji mojem atelieru. Ja u hladnim prostorijama ne mogu više raditi; ali ja hoću da radim. Hoću i sam da se proslavim radom kad se svi muževi moje domovine bore za nju. Ostati ću ovdje sve dok se ne svrši.”

Suosnivač Svjetskog cionističkog kongresa Max Nordau iz Madrida je pisao francuskom Tempsu, “listu koji poradi svog nedostojnog, bezmjerno poniznog sadržaja pobudjuje zgražanje i samih neutralnih vlasti. On u pismu navadja dugu listinu svih navodnih zasluga Franceske, svečano uvjerava da je rat Franceskoj narinut i utvrdjuje svoju nepromjenjivu odanost toj zemlji. Nadalje opetuje lažnu tvrdnju, da Franceska cio mjesec kolovoz nije ni jednom Nijemcu a ma baš ništa nažao učinila, te završava list nabrajanicom beskrajnih nepodopština počinjenih tobože od njemačke vojske”. Inače, način na koji je njemačka vojska vodila rat u Belgiji u povijesti je zabilježen kao “silovanje Belgije”. O Belgiji i njenom ministru vanjskih poslova pisao je zastupnik u Reichstagu dr. Neumann-Hofer, kapetan “jednoj kompaniji Detmoldskih ustaša”. On je pisao, a Novosti su prenijele: “za sada sam vlastelin u Chateau des Mazures. Pravi vlasnik povukao se u kugljački klub u Le Havre gdje tako udobno stanuje kao ja u njegovom dvorcu, u kojem zajedno sa mnom obitava cijela njegova kompanija. Pravi vlasnik je, naime, gospodin Davignon, belgijski ministar izvanjskih poslova, prvi odgovoran za sadanju sudbinu Belgije, koju je tako daleko doveo, da sad svoje poslove zbilja izvana vodi. Ja, uostalom, vrlo slatko spavam u postelji presvjetlog gospodina, ma da su se tu rodile mnoge neprijateljske misli proti Njemačke. Dolje, na kolodvoru straže moji valjani ustaše; vlakovi jure u nevjerojatnim razmacima amo-tamo. Ovamo: svježi nadobudni junaci, kojima je dugo do fronte; zatim ratne potrebštine sviju vrsti; mostovni povoz, aeroplani, poljske kuhinje, topovi i kolone streljiva. Onamo: vlastito oštećeno i neprijateljsko zaplienjeno oružje; zatim zarobljenici šarolikih narodnosti: Francezi, Englezi, Turkosi, Senegalci i Indijanci, teško i lako ranjeni. Doista, na toj pruzi ima toliko toga za vidjeti, toliko dojmova za poćutjeti, da cjelokupni utisak ostaje nezaboravan”.

Novosti i Jutarnji list nisu koristili isti pravopis. Problem su bile i riječi koje su te novine koristile, a Novostima se javio jezično zabrinuti čitatelj Jakov Babić. On je u novinama čitao da “cjenjeni darivatelji daruju i orukvice. Pošto se u narodu ne govori orukvice nego zašaknjače jerbo se navuku ili nataknu iza šake na podlakticu, pa je pravilnije rabiti nazivlje kako je u narodu uobičajeno, pa bi po mojem mnienju bilo spretnije upotrebljavati narodni naziv ‘zašaknjače’, a ne orukvice i tako bi se narod priučio tom nazivu.” Uvriježilo se i “ručnik”, a ne “tarač” što je “točno prevedeno iz njemačke riječi Handtuch ili talijanske sugaman, dočim je narodni naziv pravilno tarač od glagola trti, pa bi se i ovaj narodni naziv mogao upotrebljavati. To sam htio slavnom obćinstvu staviti do znanja, da rabi narodne nazive a zabaci kovanice”.

I tom velikom jezičnom brigom praktično je završila prva godina Prvog svjetskog rata na stranicama zagrebačkih novina.