Galicija!

Front gori.

Ranjeni zapomažu.

Trebamo hitno doktora, glasno poručuje Austrougarski oficir Alija Pozderac, najmlađi sin Murat age Pozderca i njegov mezimac. Učitelj, turistički radnik, gimnastičar, naočit i hrabar krajišnik, uzoran oficir. Ta 1914. zatiče ga na najkrvavijem frontu Galicije.

Negdje gore iznad Une, u svom Cazinu pun brige, bilo kakav glas čeka zabrinuti Murat Aga.

Nurija, zove sina, ima li kakvih vijesti od našeg Alije?

Pognute glave pred velikim autoritetom oca odgovara:

Ništa babo, nit se čuje niti koga vraćaju samo poručuju, gine se, i to dobro.

Rad šta se gine djeco moja, rad šta, pita se glasno Murat aga?

Čeljad pognutih glava osluškuje muški razgovor. Alija im je svima prirastao na srcu, šeret, veseo, sve probleme je rješavao savijanjem kao na svojoj omiljenoj gimnastici. Imao je puno strpljenja sa mlađima, onako učiteljski metodološki polagano sve im je tumačio. A cure, e cure je ravno u srce probadao taj pogled pun zanosa i ponosa. Sakrivale su maramama crvene obraze, požurivale korak, znale da ne bi odoljele.

Velika je to i slavna porodica, Pozderci. Morala je Caru obol dati. Obavezno najbolje sinove u oficire, i to najviše jer znao je car, za njima će krajišnici, najbolji vojnici, s povjerenjem krenuti ako zatreba i u rat za carevinu.

Alija kao da je osjetio Babinu ruku na ramenu u onom blatu i krvi Galicije, i čuo glas:

Alija sine čuvaj se budi hrabar, čuvaj obraz Pozderaca, bez njega smo razoružani, čuvaj svoje vojnike od boli, hrabri ih i liječi im rane, bit će kako biti mora, nije do nas. Poslat će ti svevišnji u pomoć i brata i druga da Vas sačuva.

Trgnu ga iz polusna dežurni, hitno, pred njim stoji i salutira.

Stigao je doktor, poslali ga!

Nizak, mršav, mlad, prestrašen ali izgleda odlučno.

Ja sam Pavle Pajo Gregorić nesvršeni student medicine, stojim vam na raspolaganju.

Oho ti si Pajo naš.

Da iz Hrvatskog Zagorja.

Tako je u tom paklu Galicije pružena ruka dvojici povijesnih prijatelja.

Babo je bio u pravu, pogledao me svevišnji i poslao mi druga, sad ćemo lakše.

Pajo je bio revolucionar, brzo su shvatili da je njihovo mjesto s Crvenoarmejcima i s cijelom jedinicom prešli na njihovu stranu.

Osjetili su narod i njegovu želju za slobodom. Rusi su ih prihvatili kao braću, suborce i revolucionare, Primljeni su 1920. godine u Rusku komunističku partiju (boljševika). Znali su dugo razgovarati, slagali su se. Alija mu je govorio:

Pajo trebao bi se na ovim našim prostorima pojaviti neki jak, čvrst čovjek, metalac, koji može sve izdržati, da nas ujedini, da za tuđi groš naša djeca ne ostavljaju kosti po nekim novim Galicijama.

Slagao se Pajo s tim ali tek 1925. godine u Brodogradilištu Kraljevica, stisnut će mu ruku čvrst čovjek, metalac, ujedinitelj, Tito.

Javit će to Pajo svom drugu:

Alija pojavio se tvoj čvrsti čovjek, metalac i ujedinitelj.

Ali do tad je trebalo preživjeti strahote Rusije.

Vodile su se teške bitke s Kozacima, najteže. Oni su poznati po okrutnosti i upornosti. U malu improviziranu bolnicu punu ranjenika ulazi vidno umorni Pajo, već mu se od umora pričinjavaju neki poginuli suborci.

Alija, učinilo mu se da je u masi ranjenika ugledao Alijin osmijeh, vraća pogled, traži ga. Ma jeli san ili java. Kroz žamor glasno zove Pozderac Alija, tajac, tek jedna dopola uzdignuta ruka ranjenika koji leži na slami i slabašni glas:

Pajo. Bilo nas je malo Pajo, malo, ali nismo se dali do posljednjeg, spašavaj mladiće, lako je za mene.

Mrak. Sine ne boj se, ponovo se u nesvjesnom snu javlja Babo, ne boj se ništa, poslat ću po Nuriji lijek od našeg hećima da ozdraviš, ajde, ajde, nemoj se izležavati, neka to samo zaraste.

Budi se, Alija budi se. Otvara oči ali nema Nurije, ni Murat age već samo Pajo.

Alija u Vladivostoku smo u bolnici, uspješno si operiran, ideš u Tomsk na oporavak.

Pajo jeli dolazio Nurija, Babo je od hećima Cazinskog poslao melem za rane?

Ma otkud Nurija, to si ti samo sanjao, iscrpljen si, drži se stari druže.

Iz glavne komande su javili da si dobio čin majora.

Oho Alija Pozderac major Crvene armije, onda se moram oporaviti i u stroj, dobro će mi stajati uniforma majora Crvene armije, ima da djevuške polude.

Truckanje, vječito truckanje i bolovi. Pjevao sam one naše sevdalinke i sanjao teferiče uz Unu, u snu mi se opet pojavi babo, probudi me.

Šta bi s Nurijom, upitah.

Pošao je, i on i Muhamed su negdje u Rusiji, nosi melem ali evo u fildžanu žene gledale, bit će dobro, imaš skroz čist put i neku ženu, k’o nije naša a opet kažu k’o da je naša, nje se drži.

Joj mog babe, na ovu moju muku on meni vidi neku žensku, volio bih ja babo više od svega ali sad bi mogao samo jaukati.

Netko me budi: Druže Alija, tovariš Alija, budi me prelijepa medicinska sestra.

Tasija Jevrosima Nikolajevna, tako se predstavlja, kaže ja sam Glavna sestra bolnice u Tomsku i vi ste od sad moja briga.

Ne mogu vjerovati. Babo hvala i tebi i fildžanu i dobrom snu slutim da ćemo Tasija i ja naći zajednički terapiju.

Dugo je trajao oporavak koji se miješao s toplim pogledima i njegom koja je prelazila medicinsku. Bilo je tu puno ranjenika, naših ljudi, kojima su rane čekale nježnu Tasijinu ruku. Jedan od njih je bio i inženjer kemije iz Pule Martin Grakalić.

Tasijin otac je bio bogat čovjek, vlasnik najvećih hotela u Tomsku, neizmjerno je volio kćer. Čudio se malo toj vezi s Bosancem, majorom Crvene armije ali kako to obično biva, ljubav pobjeđuje. Rat je završio, Alija i Tasija u zagrljaju. Ona je odlučila ostaviti sve te hotele, veliki grad i krenuti sa svojim Alijom u Bosnu. Tasja iz svoje velike i nepregledne Rusije sa svojim voljenim Alijom kreće put daleke Bosanske krajine, u Cazinski srez, dolinu stisnutu između dvije najkreativnije vode na svijetu. S gornje, Plitvice potok koji se obrušava sa 78 metara visine i sa drugim vodama izveze najljepši Nacionalni park, Plitvice i na izlazu rijeku Koranu koja te bisere nosi prema Uni, jedinoj i najljepšoj vodi i rijeci. Tu između tih ljepotica rađa se i stasa čestit, vrijedan i buntovan narod, osjetljiv na nepravdu a opet topao i gostoljubiv. Carevi su napravili taj bunt a ne ljudi nikli u ovoj pitomoj prirodi.

Dođu pokupe djecu u rat, uzmi koliko mogu i odu a narod neka se snalazi

Nije pošteno, reći će narod, ni od Cara ni od Sultana.

Svaki svog Boga moli a opet se kune, žene, udaju, poštuju.

Tek fukara ponekad pokvari to veselje na čas i osudi sebe na zlu sudbinu.

Čula je Tasja stotinu puta tu priču i htjela da provjeri.

Kreću na putovanje sa brodom, sa njima i Martin i još naših ljudi koji su te 1921. prizdravili.

Putovali su četiri mjeseca brodom, uživali u prvoj slobodi i prisjećali se svih muka kroz koje su prolazili, i onda vlakom u Zagreb kod Paje Gregorića kuma i prijatelja, da vide šta će i kako će.

Nurija javlja Murat agi, da se Alija vratio iz rata i doveo ženu.

Pa gdje je sad, pita Murat aga, što je kući ne dovodi?

Ruskinja je babo, nije te pito.

Ako ona valja mome sinu bome valja i meni!

Javljaj mu da kući dolaze.

O Bože moj kako je lijep, kako je veličanstven divila se Tasja zgradi Glavnog željezničkog kolodvora u Zagrebu, krasan zamak, ulazeći u vlak za Bosanski Novi.

Pa nije taj tvoj Cazin neki Sibirski Ojmajakon, vlak vozi, Alija, šalila se.

Vidjet ćeš ti ženska glavo, to je druga planeta, nisi ti ni svjesna dočeka koji te čeka, ponosno je Alija sukao brkove, koji su se malo oporavili i živnuli kad je vlak krenuo i uhvatio pravac prema Krajini.

Polako su se truckali i zastajkivali, drijemali, umorni od silnog putovanja, ona je i zaspala. Sjedila je kraj prozora, vlak se zaustavio, čula je Kostajnica, dremljivo je otvarala oči a onda šok. Slika kao u nekoj bajci, vlak se spuštao a na dolinu je pucao pogled na Unu, na Ade, stari grad i tvrđavu Zrinski. Ne odvajajući pogled, Tasja uzbuđeno uhvati Aliju za ruku, budi ga, dragi šta je ovo, kako se zove ova ljepota?

Una smireno odgovori Alija ne otvarajući oči, Una, draga moja Tasja.

Krasnaja rijeka! Nije odvajala pogled od rijeke, plovila je po njoj do Novog.

Ove noći kao da je mjesec jače svijetlio nad Krajinom, kao dan. Žamor i strka u Murat aginoj avliji. Prežu se najbolji konji u četiri fijakera, žene donose hranu za po putu i da se mladenci okrijepe.

Nurija sine moj jesi li ti opremio sve fijakere i, valja ti kretati pred brata i snahu. Jesam babo, krećemo!

Imaš li ti kandžiju i goriva, upita Nurija sa smiješkom glavnog kočijaša na fijakeru.

Imam gazda dvije, jednu za do Novog i drugu od Novog, a goriva, pune strunjice zobi, možemo cijelu Rusiju prevući a ne jednu mladu.

Konji su kao zapete puške, tiho ržu, osjećaju da se nešto veliko dešava. Čuli su dolazi Alija s mladom. Njihov Alija! Kad god bi kući dolazio prvo je do njih u štalu odlazio, da ih zagrli i timari.

Puckaju kandžije po zraku i konji kreću niz kaldrmu. Mjesec se polako gasi a daleko je još do zore. Na svim Cazinskim prozorima upaljene lampe gore. Uzbuđenje, Pozderci dovode mladu, iz velike Rusije. Vraća se veliki junak, sin i naš Alija i dovodi Ruskinju, sprema se neviđeno slavlje. Konji i fijakeri hitaju put Novog, svuda lampe gore, Krajina je budna, svi su već čuli, u Pozderce dolazi mlada Ruskinja.

U Novom na stanici skupilo se puno svijeta, nigdje ne putuju, svi dočekuju, dočekuju junaka i mladu, Ruskinju. Vlak zviždi, hoće i on da bude dio uzbuđenja. Tasja na izlazu iz vlaka, šokirano pogleda, bože moj, o bože moj, kao Kraljica. o khoroshiye lyudi. Tamburaše prekida Nurija:

Draga snaho, dragi brate dobro došli kući a ostali bujrum!

Tamburaši ne daju da se drže govori već kreću pjesmom. Tasja se okreće ušću Sane u Unu i pozdravlja devochki privet. Konji i fijakeri kreću, djeca za njima trče i viču, kume izgori kesa. Lete sa fijakera novčići i padaju u prašinu a djeca se vesela otimaju. Kreću gore preko Stijene, izašao silan svijet, i staro i mlado. Pozdravljaju, mašu, prozbore naglas koju rusku riječ, ostala im od nekud u pameti.

U avliju Murat age ulazi mlada snaha, došla je je ona iz Rusije ali vratila mu se otuda živa sva tri sina, kao pobjednici iz velikog rata.

Gorjet će od veselja Bijela kula Cazinska. Sve je već spremno. Svako ima svoj zadatak.

Krenuli su tamburaši Cazinski, Cazin grade, hej lane, Cazin grade moj dragane i tebe mi fale, das na tebi devetora vrata i deseta od suhoga zlata.

Sedam dana i noći se sa kule Pozderaca čula pjesma, žamor razgovora, dolazilo se i odlazilo, mirisala je janjetina i tele sa ražnja, pite i bureci, baklave i hurmašice, krajinom se prolamao veseli i sretni smijeh.

Nurija i Alija još uvijek osjećaju rane velikog rata, život kreće opet od početka. Treba se navići na Bosnu, na običaje na novi život. Neće to biti lako.

Kreću u posao njenog oca koji ona dobro poznaje.

Otvaraju hotel u Cazinu, imao je sedam soba, veliku baštu, restoran i salu za društvene igre i dobro su radili ali nju je vuklo dalje i veće.

Naumio Alija Tasji kupiti hotel u Bihaću i sve već pogodio s Atifom Zameticom ali velike su to pare, otkud? Kad eto ti zla rođena sestra Hasnija osta nenadano udovica. Udana u uglednoj Banjalučkoj obitelji Zufilkarpašića koji su bili vlasnici svih Banja u Gornjem Šeheru, znala je puno o tom poslu, dade bratu pare i kupiše hotel. Neka je sa srećom. Tako je to vazda bilo, pomagalo se, nije se gledalo da se netko pati a kamo li brat rođeni.

Sjedili su iznad Une u Bihaću, lagano pili kavu na terasi svog hotela koji su kupili i upravo otvorili, prenosila je svoja ruska iskustva na Bihaćki turizam.

Trajalo je ali Tasiju polako nagriza nostalgija, nedostaje joj prostranstvo Rusije, ljudi, događaji, veći gradovi, putovanja. Nedostaje joj očev hotel i restorani i čavrljanje sa uvijek novim i zanimljivim gostima. Vrijedna i uvijek vesela vene zatvorena u čaršiji ali uvijek voljena. Alija shvaća problem. Ima ga i on, srce mu kuca ovdje, onako baš jako. Najviše je volio otići na Ostrožac, tamo je sve bilo od materine familije, otići na kulu i spustit se dolje na sedre i uživati u žuboru i svježini Une. Nigdje nije htio ići, svi odlasci njega su podsjećali na ratnu traumu. Ovdje je on bio on, domaći cijenjeni čovjek Alija Pozderac.

Slutio je da je to kraj jedne priče rođene u vihoru 1. svjetskog rata koji je ionako počeo tu kod nas Gavrilovim atentatom.

Priča koja se čovjeku jednom događa i drži dok drži.

Jedino što može zove svog druga i kuma Pavla Paju Gregorića i ovaj im pronalazi lokal i smještaj. Alija Tasiji otvara u Zagrebu prekrasnu Pivnicu kod Glavnog kolodvora i pušta da nastavi život poslovne i dinamične žene, osiguravši joj početni kapital.

Tasja Nikolajevna je uživala u svojoj Zagrebačkoj pivnici, u nuđenju najslađih pereca i krigli hladnog piva. Išli su kod Ruskinje i Zagrepčani i umorni putnici. Svraćao je i Pajo sa svojim Ruskim suborcima i komunistima, bila je ona opet glavna sestra svima kojima je Galicija i drugi frontovi zadali bolne udarce.

Uz pivo i perece, uz toplu riječ i sve je bilo lakše.

Alija se vratio u svoj Cazin, političko i vojno iskustvo pomogli su da postane načelnik Cazina i do prerane smrti bude uspješan političar.

Godinu dana od rastanka sa Alijom u lokal su ušla tri naočita muškarca. Bili su na putu za Argentinu. Dobili su tamo posao i sve papire. Bili su radosni, u Pivnici su se osjećali kao kod kuće, zbog nečega? Najstariji i vođa puta inženjer kemije Martin Grakalić iz Pule osjećao je neku čudnu silu koja ga tjera na istraživanje.

Zašto se ovdje osjećamo kao kod kuće?

Popili smo tri piva i pojeli tri pereca, možda zato sa smiješkom dobacuje jedan od mladića.

Ne, nešto je drugo.

Iskustvo i osjećaji Martinu govori da se ovdje vrte neke druge sile.

Živjeli, podiže oznojenu kriglu. Živjeli, odgovaraju.

Jedan od već pripitih mladića iz kuta se diže i glasno viče:

Dobil sam sina ljudi, sve častim. Zovi Ruskinju da svima natoči piće.

Ruskinju, prostrijeli Martina, pa da taj prodorni pogled i čarobni osmijeh.

Tasja?

O ne od kud tu?

Donosi tri nove krigle, spušta, hvata je za ruku i duboko zavuče svoj pogled u dubinu njenih očiju, gotovo do duše.

Da to je ona. Tasja, iznenađeno ga pogleda, Tasja Nikolajevna?

Zbunjeno ga pogleda još jednom, zagleda se u oči i reče Martin, Martin Grakalić o moj bože.

Skoči u iskreni zagrljaj.

Radim Martin, radim, sretna sam.

Ja idem raditi u Argentinu!

Pitao sam za tebe svuda.

Gdje je naš Alija, pitao je?

Martin Alija je potpuno oporavljen samo kraj svoje Une, kraj svojih ljudi, morala sam ga pustiti da bude zdrav, sretan i slobodan. On je iz plemićke obitelji, sedam hadžija, hafiza i kadiju imali su Pozderci u 300 godišnjoj povijesti, oni ne znaju biti sluge, on turizam može živjeti samo kao ugledni gost. Volim ga i dalje, kao da je tu sa mnom. Ispunio mi je najveću želju, to je ova Pivnica, ovdje gdje vlakovi stižu sa svih strana svijeta i dolaze novi zanimljivi ljudi. Ovdje sam Ruskinja, kćer najvećeg hotelijera zapadnog Sibira, čujem vlakove kao na mojoj Transsibirskoj željeznici.

Pričala sam Aliji da je moj otac u podrumu jednog hotela imao prekrasnu Pivnicu u kojoj smo se još kao djeca igrali. Bila mi je to najdraža prostorija, puna topline i života Ljudi su dolazili na borš i pivo, Sibirsku krunu. Kod nas u Sibiru su zime ekstremno hladne a ljeta suha i vruća. Uvijek smo krali pjenu sa velikih krigli. Čim im natoče gosti su nas zvali: djeco, pjena.

Alija je tu priču zapamtio. Vratio se svom prijašnjem životu, postao gimnastičarski šampion, načelnik općine Cazin.

Nisu se razdvajali do jutra, pili su pričali, vidali jedan drugom rane. Znala je često još u Tomsku reći ranjenicima, teško je ali nikad ne znaš šta ti novi dan nosi. Njoj je ovaj donio iskrenog prijatelja, čovjeka kome je rane liječila, s kojim je mora preplovila, koji ju je sjećanjima vratio u Tomsk.

Vidjela je oca koji joj govori: Tasja nemoj ostati sama, nađi nekoga tko ti je drag, kome vjeruješ, lakše je u dvoje kroz život ići, kćeri moja.

Ujutro u 10 sati u Zagrebačkoj općini Centar, sa kumovima, pred matičara su stali Tasija Jevrosima Nikolajeva i Martin Grakalić inženjer, vjenčali su se i zavjetovali na doživotnu ljubav i vjernost.

Martin je nakon vjenčanja otputovao u Argentinu uz obećanje da će se vratiti.

Dali se vratio nikada ne bi znali da se u porodici Pozderac nije rodilo muško dijete.

Majka je sjela sa sinom, eto sine moj Smaile više je od godinu dana kako ti nema brata Alije, malog na prvi pogled odaje nemirni duh i onaj vjetropirasti istraživački pogled. Nena Melaća, anđelica, rekla je neka bude Alija, po stricu, on nam je prerano otišao. Bacio je on genima na strica Aliju.

U Krajini postoji poseban kult davanja imena po nekome.

Tu babe ili nene imaju najvažniju ulogu.

One tek rođenom djetetu proreknu šta i kakav će biti.

Ovaj je nemiran i kreativan, on će biti učitelj, nastavnik, turizmolog, ekolog, gimnastičar, nogometaš, šahist.

Ajde Melaća ne pretjeruj, gdje si sve to našla, sigurno je komentirao dedo.

Hoće, hoće, direktor će to biti, nemirnog duha, hodati po rijekama, brdima, gradovima, praviti nešto novo, hoće, hoće, bogami. Nego neka se onda zove po svome stricu Aliji, isti će on biti.

I tako mali Alija dobi povijesni zadatak da čuva slavno ime svoga strica.

Otac je poslušao.

Tko je ime davao pogodio je u centar. Rastao je dječak, pa mladić, naočit, kreativan s težnjom perfekciji učitelj, gimnastičar, šahista, turistički radnik Alija Pozderac novog doba. Na vrhuncu karijere bio je direktor svih hotela u Bosni i Hercegovini. Nastavio je baš tamo negdje gdje je stric Alija sa Tasjom stao sa onim hotelom u Bihaću. Vjerojatno ga je neka unutarnja povijesna energija tjerala da otvara hotele po Uni, Sarajevu, Bosanskim planinama, rijekama i jezerima nadoknađujući sve ono što je stric htio ali zadocnio. Bilo je sve šta je anđelica Melaća rekla. Nicali su Skenderija kraj Miljacke, svjetska promocija Bitke na Neretvi, Sedra na Uni, Bristol, Ilidža, Dubrovnik, Budva, Solaris, Portorož.

Bi mali nemirnog duha, ponosio bi se stric.

Tragajući za korijenima sa željom da ih sačuva za generacije koje dolazi kao da je slutio da će u Cazinu ostati tek jedna tabla na ulici o kojoj djeca slabo znaju o kome se radi.

Čuo je priču i pratio povijesni trag.

Saznao je da se iz Argentine vratio inženjer kemije Martin Grakalić, da se sa svojom Tasijom preselio i živi u Puli.

Kao jedan od čelnih ljudi filmskog festivala u Puli taj novi mladi Alija Pozderac odlučio je pronaći stričevu i Martinovu Tasju, Ruskinju.

Želio je da sazna kako se nastavila ova filmska životna priča, ovaj nevjerojatni životni scenarij.

Želio je da kao nasljednik stričevog puta bude gospodin i čuvar lijepih uspomena.

Zamolio je predsjednika općine Pula, nekog Kolića da mu pomogne, i uspjeli su.

S velikim buketom cvijeća, elegantan i uzbuđen susretom, kao nekad davno njegov stric u dalekoj Rusiji pred vratima stana Grakalić u Puli stajao je mladi Alija Pozderac.

Vrata je otvorio visoki i jaki stariji gospodin.

Rekao je, ja sam Alija Pozderac sinovac.

Znam, znam, rekao je čovjek, kao da ga je godinama očekivao da pozvoni, ja sam Martin Grakalić.

Imao je istu onu intuiciju kao ono večer u Pivnici kad je prepoznao Tasju.

Tog jutra su mu se otvarale samo njene slike, pio mu se Ruski čaj i jeli pereci.

Uđite!

Točno prije godinu dana moj dragi Alija otišla je naša Tasja upravo iz ove fotelje pod čemprese Pulskog groblja i zacrtala tu svoju životnu prugu od Tomska, Zagreba, Cazina i Pule.

Gledao je negdje u daljinu, čini mi se da je bio na onom brodu koji ih je vraćao kući.

Znaš Alija Tasja mi je tako, pod kraj života znala pričati zamišljeno.

Možeš li Martine zamisliti, to će u povijest biti zapisano, sin Murat age Pozderca, član Ruske komunističke partije boljševika, bivši Austro ugarski oficir i major Crvene armije 1927. godine postaje načelnik općine u Bosanskom gradiću zvanom Cazin i to omiljeni. Da ga sušica nije spriječila vjerojatno bi uz Tita, Nuriju, Paju Gregorića bio najznačajnija povijesna ličnost ovih prostora.

Znaš njega, njega bi to sve opet ponijelo u nove pobjede.

Znala je često napraviti baklavu i pričali kako su je žene to naučile.

Neke godine baš su čudno plodne. U njima se rađaju ljudi koji će obilježiti epohu. Da je tada bilo Balaševića otpjevao bi: U ime svih nas iz devedeset i neke. Jasno 1890. i neke. Jer te 1891. Godine kada je Alija rođen na svijet su došli i Tin Ujević, Slavko Kolar, Dijana Budisavljević, Mihael Bulgakov a 1892. Josip Broz Tito, Pavle Gregorić, Ivo Andrić, Nurija Pozderac. Svi su ostavili neizbrisiv trag.

Ujutro smo sa velikim buketima cvijeća otišli na grob Tasije Jevrosime Nikolajeve Pozderac Grakalić, ja Alija Pozderac mlađi i Martin Grakalić stariji.

Stric bi bio ponosan na mene, silno ju je volio, govori mi Alija.

Tako je završila još jedna velika Rusko Bosanska ljubavna priča koju su donijeli ratovi i ljudi sa svojim pobjedama i porazima. Spojila je Zapadnu Bosnu i Zapadni Sibir u jednu ljudsku zanimljivu i sretnu priču.

Interesantno je to prijateljstvo Pavla Paje Gregorića sa Pozdercima, malo tko je o tome pisao. Opet život, ratovi i krize naprave ljudima od života filmske priče. Eto Murat agi je 1. Svjetski rat donio snahu iz Rusije, vratio sinove žive i zdrave. Pavlu Paji Gregoriću je vihor 2. Svjetskog rata za snahu donio djevojčicu, rođenu baš tu iznad Une kod Novog, u Velikoj Žuljevici na Kozari, Božidarku Grubeljić, danas poznatu i slavnu glumicu Božidarku Frajt. Kao dijete kojoj su ustaše ustrijelile majku iz logora ju je usvojila obitelj Frajt iz Zagreba, i podigla.

Nekad kad svratim u prekrasni Atelje i kreativni mir akademskog slikara Mladena Karana u Velikoj Žuljevici prvo mi na pamet padne Božidarka i silna snaga i talent koji živi u ovdašnjim ljudima. Oni povijest ispisuju guščjim perom, prirodnim talentom i nekim svojstvenim mirom, kao da je svaka generacija osuđena na buran život i događanja.

Smjenjuje se zveket oružja i niz livade melodija klepača kosa.

Najteže je kad dimnjaci ognjišta zašute, kao što su mnoge velike avlije ostale bez povijesnih prezimena.

Ni Pozderaca više na kuli nema, netko drugi otvara zlatna vrata, hoće li znati sačuvati sve ove priče jer gradovi su samo po njima različiti.

Nekretnine bez duše nemaju niti će kada imati veliku vrijednost.

Ovaj mladi Alija moj drug, na pitanje koje je godište odgovara uvijek 61, nikad ne laže, uvijek isti odgovor. Vozimo se krivudavom cestom na Ostrožac. Gore se ljudi organizirali i hoće da obnove Kulu i vrate je u turističku namjenu. Promoviraju vrlo bogatu monografiju. Listamo Alija i ja, kad velika prekrasna fotografija Tito i jedan zgodan čovjek, vjerojatno funkcioner, s njim s fotoaparatima u rukama.

To sam ja s Titom sa smiješkom mi reče Alija.

Pa ne piše?

Ne piše, reče tiho.

Moja dva prsta poletješe u zrak.

Oprostite, upitah autora, na ovoj prekrasnoj fotografiji su dva čovjeka s fotoaparatom, ovaj mlađi s desna znam da je Alija Pozderac, tadašnji poslanik u Skupštini Bosne i Hercegovine za Cazin i Veliku Kladušu ali tko je ovaj stariji s lijeva?

Zbunjeno me svi pogledaše, autor reče pa Tito, kad je bio u posjeti Ostrožcu.

Nismo nigdje mogli naći tko je drugi.

Evo ga živog i zdravog tu pokraj mene Alija Pozderac mlađi, pa zatefterite to da se zna.

Tko bi išta o tom znao da nismo istraživali i zapisali.

Ćutimo, pijemo kavu, Alija Pozderac mlađi i ja, preko puta glavne pošte na Glavnom kolodvoru u kafiću u kojem je nekad davno bila prelijepa Tasijina Pivnica u kojoj su se susretali rijetki i dobri ljudi.

Možda ne znaju za ovu priču ali poklonit ćemo je svima koji naruče tri krigle i tri pereca.

Zna li Putin za ovu priču?

Ne zna, ne zna ali znat će, smijemo se!

Vuk Jeremić je potomak Pozderaca. Diplomata, bio Glavni tajnik Ujedinjenih naroda. Moramo knjigu poslati i Anvaru Azimovu, prijatelj nam je, bio je Veleposlanik Rusije u Hrvatskoj, prepoznat će je i Zepter, Milan Janković, Dubičanac uspješno je poslovao u Rusiji.

Znaš Alija moj bratić Ostoja Jajčanin zvani Cican bio je direktor Zeptera u Novosibirsku i Jekaterinburgu. Kad nam se nećak ženio, u Motelu Jelen u Kostajnici, uzvanik je bio i Vasja sa suprugom, Gubernator Novo sibirske oblasti, strašno drag čovjek, rekli bi naš. Mladenci su se upoznali u Moskvi.

Daljine i nisu daljine ako ih povezuju dobri ljudi.

Najveći neprijatelj je zaborav. Šta nije zapisano kao da se nije ni desilo.

Jeli to sve istina što pričaš upitat će? Koje? Pa to da je Jovo spašavao Bega i da mu je Begovica potajno slala hranu. Nego šta nego istina. Oni su živjeli u svojoj zemlji ali je vazda bila pod tuđim carevinama. Znali su oni svi tko je tko i da se pružena pomoć kad ti je teško dupli vraća. Eto bio ti je u Petrovcu i Salih beg Kulenović on je bio otac poznatog književnika Skendera Kulenovića,on je imao svog Jovu, malog Jovu sina svog najboljeg radnika Ilije, iškolovao ga, sve kao sina a i taj je bio Novo i ostao Novo. Samo taj nije ostao običan Jovo već je to bio i ostao Jovan Bijelić, akademski slikar svjetskog glasa. Stoljećima je to tako ali se slabo zna, ne kazuje se, čuva se kao porodično blago kraj srca.