Tekst je predgovor nedavno izašloj, posljednjoj knjizi pjesama Seada Begovića, ”Nova arka”.

Između tisuću riječi ovoga svijeta, Sead Begović tražio je uvijek jednu i jedinstvenu – pravu riječ. Riječ koja pokreće i dovodi druge riječi u stanje vibracije. Riječ koja izaziva munjevite sudare značenja i smisla. Riječ koja preporađa i vraća nevinost i nježnost stvarima. Riječ koja oživljuje, kao što oživljuje glumce dok govore svoju ulogu. Riječ koja dopire do Boga. Ona bi mu padala sasvim neočekivano na um, na ulici, u tramvaju, u razgovoru s prijateljem, i on je to znao, izvadio svoj notes i zapisao je. To je bio njegov literarni procédé, traženje istine u riječima koja je onda oblikovala i njegovu poeziju.

Čitajući njegove pjesme nalazite se uvijek u tjelesnosti jezika od kojeg sve započinje, i ljudska i poetska pustolovina. Ta riječ, koja bijaše u početku, imala je sveto poslanje da oplodi duhove, da se utjelovi u stihu, a kod Begovića je morala biti prije svega proživljena, slobodna, zadobiti neposredni emotivni naboj i tada bi s njom i od nje moglo započeti pjevanje. Naglašavam riječ “doživljaj”, “emocija”, “sloboda”, čak i “sudbina”, što ga razlikuje bitno od avangardnih strujanja semantičkog konkretizma u koji ga jednim dijelom i svrstavaju u njegovim počecima, jer Sead Begović nije nikad eksperimentirao s jezikom u prazno kako bi iz njega izvukao začudna i egzotična zvučanja, tražio duh ravnodušne specijalizacije stiha, stanja bezbojnosti, bezmirisnosti, niti je htio sudjelovati u izjalovljenim pokušajima kompromitiranja smisla.

On je u prvom redu bio prvoklasan lirik – za mene, jedan od najupečatljivijih i najjačih u korpusu suvremene hrvatske poezije (ta skandalozna činjenica da Sead Begović nije za života doživio zasluženo društveno priznanje može se i tumačiti odsutnošću stadija individuacije u suvremenih hrvatskih pjesnika koju su zamijenile kolektivne strategije i isključivi duh grupe bez obzira na to što su najveći naši autori bili redom i najveći individualci poput Matoša, Šimića, Tina, Dragojevića…) – u smislu iskazivanja burnih, sukobljenih osjećajnih stanja, maksimalnog subjektivizma viđenja i bogate demijurške asocijativnosti. Jezik mu se nikad ne gubi u označiteljskom folkloru i gramatološkim obratima praznine, tražio je samo one riječi koje su trpki plodovi životnog iskustva i koje mogu dočarati egzistencijalno stanje, vlastitom sudbinom obuhvatiti sebe i ljude, moći neposredno svojim životom osjetiti dobro i zlo, lijepo i ružno, oduševljenje i užas pred svijetom. Jedino pišući pjesme osjećao se nenarušeno svoj, njome se borio i izborio za sebe i opravdao svoje postojanje i ono među drugima. Literatura mu daje sadržaj egzistencije, ako se stupanj proživljenosti ne odražava u patnjama, stopljen s njegovom biografijom zlostavljanog bića, dječaka koji se cijeli život oporavlja i nikad do kraja od količine rana koje je zadobio. On nije, kao njegovi vršnjaci, imao djetinjstvo, uživao u zaštiti, blagostanju, rodnom domu i nježnosti roditelja, on nije poput Prousta kušao malu madeleine, okus kolačića miješanog u čaju, nego okus pakla, izbačenosti, nasilja i batine. Otuda se stvorila neprevladana bol i nagomilan unutrašnji sukob koji u poeziji traži iskupljenje, izmirenje sa sobom i sa svijetom, postoji čujni i nečujni vapaj za ljubavlju koja je u poeziji Seada Begovića jedina snaga koja čisti od zla i kojom se hvata u koštac s grozničavošću egzistencije. Još od prve zbirke “Vođenje pjesme” u kojoj čuči i jedna od čudesnih, antologijskih pjesama “Cementtirani”, dramatizacija doživljaja duha vremena, preko zbirke “Uresi” gdje uvodi žargonske obrate riječi, dijalektalna suzvučja koja izražavaju i lokalnost i univerzalnost, pa do ove posljednje “Nova arka” tehnika raskidanosti i fragmentarnosti nizanja stihova uvijek se utječe oslobođenoj energiji munjevitih srazova riječi, zgusnutoj intervencijskoj mašti i eliptičnoj razigranosti pjesnika.

U posthumnoj zbirci pjesama Nova arka postoji u podtekstu, pa makar i nesvjesno, spominjanjem “arke” u naslovu, uvijek biblijska ideja jedne lađe koja će nas spasiti, što za pjesnika implicitno znači da se sve već odigralo što se imalo odigrati, i da se osjeća blizina kraja. Svijet je već toliko dotrajao da mu se spremaju velike oluje i nepogode, i na svakom je da već sagradi svoju arku. Ona neće biti sagrađena od nepotrebnih riječi, pjesnik Begović zaželio je da “tok svoga života bude isprašen od suvišnih riječi, riječi koje si istresao iz tepiha pjesme koja te dugo dojila”. Pritom, nemirna, grčevita i sklupčana stanja svijesti, različita životna razdoblja koja je prošao ulaze i u ovu zbirku. Dok se pukotine u zidu trajanja sve više povećavaju, autor bi želio obuhvatiti cjelinu, sagledati sebe u svijetu, što je u njemu božansko, a što demonsko, što metafizičko a što tjelesno, sa stalnim predosjećajem umiranja. Neusvajanje i neprihvaćanje svijeta u njemu će rasti razmjerno s osjećajem sve veće izgubljenosti i samoće. Pjesnik nema više komu “pozvoniti na vrata” jer je “ognjište ugaslo”, a “stvorovi i njihove papuče otišle bez pozdrava”. Poput starca Noe on pokušava spasiti što se spasiti dade, “odškrinuti svoju sudbinu”, ali bezuspješno, u novu arku nema se više što ukrcati, čuju se samo jauci i uzdasi “bivših stanara na mrtvoj straži”. Zbirkom “Nova arka”, koja je prožeta poetskim slikama i razmišljanjima o posljednjim stvarima, pjesnik je nešto važno zaključio/zaključao “tražeći svrhu na ovom svijetu”, ali njegov nemir i nespokoj produžuju svoje trajanje u nama:

“Što nas to mrvi u šaci?

Prije smaka svijeta

koji želim spoznati

kao i vjerovanje u džennet

kao i vjerovanje u džehennem “

(op. džennet – raj;džehennem – pakao)