.

Jesen je 1969. godine, tek sam došao na studij iz Splita u Zagreb; pasionirano obilazim zagrebačka kazališta, najčešće sam jer nitko od mojih prijatelja, koje tih dana upoznajem, ne može podnijeti toliku količinu teatra u tako kratkom vremenu. U Zagrebačkome dramskom, koje se još ne zove po Gavelli, gledam Minigolf, čitao sam već o mladom autoru te drame u novinama, znam da je samo tri godine stariji od mene, bio je jedan od glavnih zagrebačkih šezdesetosmaša, iako tek dvadesetogodišnjak; u Minigolfu bavi se zbivanjima u jednom omladinskom listu šezdesetih godina (na način koji dosta podsjeća na „predigru“ Krležina Vučjaka, koja se odigrava u redakciji novina Narodna sloga, neposredno nakon 1. svjetskog rata).

Režira ga ugledni redatelj srednje generacije Dino Radojević, a scenografiju i kostimografiju potpisuje Petar Veček, jedan od velikih nastupajućih talenata hrvatskoga kazališta, također važan kao redatelj Šnajderovih drama.

Student filozofije i anglistike, Slobodan Šnajder te 1969. godine, s dvadeset i jednom godinom, već je literarna zvijezda. Izvode ga veliki teatri, on uređuje s nekolicinom mlađih kazalištaraca časopis Prolog, koji istražuje suvremena kretanja u kazališnoj praksi i teatrologiji; sudjelovao je aktivno u studentskoj revoluciji o kojoj sam ja kao zbunjeni i zažareni polaznik trećeg razreda splitske gimnazije Vladimir Nazor mogao samo maštati. Nikoga u mojoj bližoj okolini to nije zanimalo.

Jednom sam slušao Ljubišu Ristića kako je u lipnju 68. došlo nekoliko zagrebačkih kazalištaraca šezdesetosmaša u Beograd u malom Šnajderovu autu NSU radi dogovora o zajedničkim akcijama. Imati auto, ne fiću već njemački NSU, godine 68.? I to je mali auto! Ali imati svoj u dvadesetoj! Šnajder ga je imao.

Baš me zanima je li s tom ekipom bio i student nekoliko fakulteta (uz ostalo filozofije i režije), Slobodan Praljak. Kasnije ratnik, general; te 68. on se sam ponudio za fizičko osiguranje revolucionarnih studenata, on se krupan, plećat, a valjda i s obiteljskom tradicijom „bezbednjaka“, razumio u to.

Ubrzo ću upoznati i osobno Šnajdera, nije Zagreb tako velik grad, susretali smo se oko Zuppina Teatra &TD-a, a valjda me netko od frendova odveo u Prolaz sestara Baković, gdje je bio smješten CKD, omladinski nakladnik koji je osim časopisa izdavao i knjige (edicije Prolog i Znaci), koje je uređivao Šnajder. Dosta teatrologije, prijevodne literature, ali i hrvatskih pisaca, intelektualno ambicioznijih, na tragu poetike razlogovaca.

Uvijek je Šac bio silno zaposlen, pun planova. Govorio je ozbiljno, i u našim običnim razgovorima izražavao se odnjegovanim intelektualiziranim rečenicama. Frankfurtska škola, Adorno.

Moram priznati, imponirao mi je, pomalo sam mu i zavidio. Sa dvadeset on je već bio afirmirani pisac i intelektualac, poznavao je filozofiju, puno čitao, objavljivao, uređivao časopis i knjige, živio je od svojega profesionalnog rada, a ne na teret roditelja. I radio razne druge stvari koje su imale veliku kulturnu relevantnost.

.

Počeci naše suradnje

.

Više mi je pažnje Šnajder počeo poklanjati 1972., kad je shvatio da i ja objavljujem književnopovijesne eseje; ne znam je li ih baš i čitao, ali bili su to već razgovori ravnopravnijih partnera. I kasnije, kad postanemo bliži, sa Šnajderom neću previše razgovarati o stvarima kojima se ja bavim, saslušat će on mene kad vidi da mi je baš stalo, ali vidim da on teško održava koncentraciju dok mu govorim o sebi, o svojim temama koje nisu izravno povezane s njim.

Bilo mi je jasno da komunikacija s njim neće biti laka. Možemo govoriti samo o temama koje njega zanimaju, najbolje je kad je on sam u fokusu razgovora. Na svu sreću, on jest dovoljno zanimljiva tema o kojoj se ima što razgovarati. Iznimno pametan, obrazovan, načitan. Izvrsno, možete puno toga doznati i naučiti, samo nemojte previše računati na to da će on vas pratiti, s jednakim razumijevanjem, bude li trebalo.

Godine 1975. pozvat će me da surađujem u Prologu; ponudit će mi da vodim kritičku kroniku Dana mladog teatra: pozvao me da napišem dvadesetak kartica o predstavama koje će te godine gostovati na Danima, koji su bili neka vrsta zagrebačkog pandana Bitefu (dakako, znatno jeftinija i manje glamurozna). Kroniku ću pisati i sljedeće godine, bit će to moja spojnica s avangardnim teatrom, koji me oduvijek zanimao.

Potkraj sedamdesetih Šnajder mi je pričao i o književnom časopisu koji bi volio pokrenuti u CKD-u, čak sam i pozvan na osnivački sastanak sa skupinom mlađih pisaca i kritičara. Koliko sam shvatio, iz tog Šnajderova plana razvio se dosta kasnije časopis Gordogan, samo što su se urednici Matan i Kovačević brzo izmaknuli svakom Šnajderovu utjecaju. Čak će doći i do javnoga polemičkog raskida između Šnajdera i Matana.

Osamdesete su bile godine pune Šnajderove afirmacije. I dalje je izdavao i uređivao Prolog (vodio je suvereno i svoje edicije knjiga); bez komercijalnog pritiska jer se CKD izdašno financirao prihodima Omladinskog servisa (srednjoškolski pandan Studentskom servisu).

Šnajder – dramatičarska zvijezda bivše Jugoslavije

Veliki uspjeh tih godina doživljava Šnajderova drama Kamov, smrtopis, objavljena u Prologu 1977. godine (praizvedena u zagrebačkom HNK-u 1978.), u kojoj se pozabavio u to doba još nedovoljno poznatom biografijom hrvatskoga protoavangardista. Istodobno je i Šnajderov prijatelj iz prologaškog kruga Darko Gašparović objavio monografiju o Kamovu. Pisat će i drugi: Bruno Popović, Branimir Donat, Nedjeljko Fabrio, nešto kasnije roman o Kamovu objavit će Milorad Stojević. Kamov je sedamdesetih i osamdesetih velika inspiracija ne samo Šnajderu već svim suradnicima njegova Prologa, iako Kamovljeve drame nisu avangardističke i revolucionarne poput naknadno otkrivena romana Isušena kaljuža. Čak i oni koji su bili rezervirani prema Šnajderovu ljevičarskom angažmanu, a i prilično hermetičnoj strukturi njegovih ranih drama poput Metastaze, uvažavat će Kamova kao dobro napisan komad u skladu s prosedeom Krležinih legendi više nego prilično konvencionalnog Kamovljeva teatra. Kroz protagonistovu svijest, dok umire u predsmrtnoj agoniji u bolnici Santa Cruz u Barceloni, nižu se prizori iz prekratkog, ali burnog života te se miješaju sa simboličkim i fantazmagoričnim scenama. Praizvedbu komada, tiskanog 1977. u Prologu, režirao je Ljubiša Ristić potkraj 1978. u zagrebačkom HNK-u, u to vrijeme, poslije Oslobođenja Skoplja najveća režiserska zvijezda tadašnje Jugoslavije. U duhu artoovske postavangarde.

Šnajder je tek napunio trideset godina, ali već mu je priznat status najvećeg suvremenoga hrvatskog dramatičara, ljevičarskog pedigrea (po nekima taj primat dijeli s Ivom Brešanom) što je nekima razlog za hvaljenje, drugima za mržnju. Pritom Šnajder nije u Partiji, čak je svojevrsni disident u odnosu na Savez komunista !

Šnajder je potkraj sedamdesetih i u osamdesetima u punom naletu. Sve njegove drame izazivaju pozornost javnosti, obično bivaju najprije otisnute u Prologu, potom i u knjigama (dramski tekstovi popraćeni su najčešće pripadajućim esejima), a naposljetku doživljavaju praizvedbe u nekom od nacionalnih teatara…

Nakon uspjeha s Kamovom, Šnajder pokušava ponoviti sve s biografskom dramom o Marinu Držiću. Uz dramski tekst Držićev san (tiskan u Prologu 1979, praizveden u zagrebačkom HNK-u 1980.) napisao je i opsežan esej u kojemu eksplicira svoju viziju Dubrovnika, njegova najdarovitijeg pisca, ali ujedno pobunjenika i urotnika. Nije izazvao zanimanje kakvo je doživio dramom o Kamovu, ali se dokazao kao jedan od najlucidnijih intelektualaca u hrvatskom kazalištu, koji duboko promišlja odnos nacionalne kulturne i političke povijesti i njezinih najdarovitijih pojedinaca.

Dramski tekst Hrvatski Faust (tiskan 1981., praizveden u splitskom HNK-u 1982.) trajno će obilježiti Šnajdera. Po mojem mišljenju ponajbolji i najkompleksniji Šnajderov dramski tekst zasniva se na povijesnoj faktografiji: bijegu u partizane skupine glumaca, koji su pripremali premijeru Fausta na pozornici zagrebačkog HNK-a. Predstavu koja je prema zamisli Uprave HNK trebala glorificirati veliku njemačku kulturu. Šnajderov prikaz prilika u NDH-aškom kulturnom sustavu, sramotnih moralnih kompromisa koje sklapaju pojedini protagonisti kulturnog života, njegova nedvosmislena osuda ustaških zločina, izazvali su prkosno odbijanje dijela zagrebačke nacionalističke intelektualne scene, koja definitivno Šnajdera obilježuje kao neprijatelja. I taj će se animozitet perpetuirati i kasnije, donoseći Šnajderu u devedesetima ozbiljne probleme. U takvoj atmosferi podjela na „naše“ i „ njihove“, nije bilo baš previše otvorenosti za suptilnije analize suodnosa i zbivanja u teatru s likovima i zbivanjima u Faustu. Ostalo je neprimijećeno da Šnajder eksplicitno odbacuje svaki oblik utilitarne, programirane umjetnosti, ne samo ustaške, nego i socrealističke.

Hrvatski Faust je praizveden u Splitu, igran je još u Varaždinu. Očekivalo bi se da i zagrebački HNK postavi tekst koji se zbiva u tome teatru. Ali ne, tekst je bojkotiran! To što je uspješno postavljen 1982. na pozornici Jugoslovenskog dramskoga pozorišta (režija S. Unkovski) i njemačkog Theater an der Ruhr (režija R. Ciulli) samo je uvećavalo odbojnost među nacionalistima, jer se radi o srpskom teatru i najvećim jugoslavenskim kazališnim zvijezdama, odnosno njemačko-talijanskom režiseru i njemačkom ljevičarskom teatru flagelantski raspoloženom prema nacističkoj prošlosti.

S Hrvatskim Faustom Šnajder se priključuje uskom vršnjačkom krugu dramatičarskih zvijezda bivše Jugoslavije (Dušan Jovanović, Dušan Kovačević, Goran Stefanovski) čije se drame paralelno izvode diljem bivše zemlje kao općejugoslavenski hitovi. Dakako, u matičnoj sredini to će izazivati dodatnu autorsku zavist.

Godine 1986. bio sam republički selektor za Sterijine igre; među desetak prijavljenih predstava čak tri su bile izvedbe Šnajderova noviteta Dumanske tišine, a znam da je imao bar još jednu, makedonsku izvedbu. Danas se te feminističke drame o pobuni dubrovačke redovnice Agneze Beneša koja je u 17. stoljeću zapalila samostan malo tko sjeća, ali trebalo bi, vrijedan tekst. I sam Šnajder zna osjetiti koja tema može biti provokativna u kojoj sredini. Godine 1987. u sarajevskom Narodnom pozorištu ima praizvedbu drame Gamllet, o redatelju Gavelli koji u NDH-aškom Sarajevu režira Hamleta.

Tih godina kad Šnajder proživljava zvjezdane trenutke svoje karijere jugoslavenske kazališne zvijezde zapravo se i ne družimo previše, eventualno razgovaramo kad se sretnemo nakon kakve predstave ili promocije. Šnajder vrlo promišljeno i profesionalno radi na svojoj karijeri. Komunicira s kazališnim režiserima i ravnateljima, utjecajnim kritičarima i teatrolozima. Nalazimo se povremeno u domovima poznatih ljudi: sjećam se jedne večere u Beogradu kod bračnog para Vladislave Ribnikar i Milorada Perišića. Zanimljivo mi je tada bilo čuti Perišićeva sjećanja na posjet Šnajderove „revolucionarne grupe“ beogradskim studentima. Perišić je inače bio član beogradskoga studentskog rukovodstva u to doba. Devedesetih će postati potpredsjednik Demokratske stranke i diplomat. Kći vlasnika Politike Vladislava, u Engleskoj će nastaviti profesorsku karijeru započetu na Svetskoj književnosti u Beogradu.

.

Devedesete

.

Pobjedom na izborima u Hrvatskoj u svibnju 1990. nacionalisti su počeli preuzimati sve pozicije i u kulturnim ustanovama. Šnajderov CKD SSO se urušio, više nije bilo ni Omladinskog servisa, trebalo je naći drugi način financiranja izdavačke djelatnosti. Imovina različitih kulturnih institucija koje su djelovale unutar omladinske organizacije privatizirana je, pri čemu su u fokusu bili Omladinski radio i Omladinska televizija. CKD se restrukturirao kao klasični izdavač, prozvao se po Matošu: AGM. Šnajderu je Matoš blizak; osamdesetih će u Danasu uspješno pastiširati Matoševu prozu, međutim, novi šefovi bivše Šnajderove firme uglavnom ga svode na njegovu pravašku, nacionalističku dimenziju, a Šnajdera smatraju Matoševim antipodom. Pogrešno, i u slučaju Matoša i u slučaju Šnajdera.

Animozitet prema Šnajderu produbljuje se početkom rata. U mržnji prednjače njegovi dojučerašnji suradnici iz Prologa. Vječno u njegovoj sjeni, sad je došlo njihovih pet minuta. Eto, umjesto Jugoslavena i ljevičara Šnajdera na vlast sada dolaze oni, rasni Hrvati, intelektualci, puni svijesti o važnosti baštine. Oni, veličina kojih se nije mogla vidjeti zbog sveprisutnosti Šnajdera kao ideološke figure.

Šnajder je odlučio da ode u Njemačku; nakon izvedbe Hrvatskog Fausta u Mülheimu otvorene su mu mogućnosti suradnje s njemačkim teatrima. Zapravo je morao otići; to je sugerirao tadašnji ministar kulture svome prijatelju, Šnajderovu ocu Đuri: – Nek’ ti se sin skloni; previše ljudi hoda unaokolo pod oružjem. Nemoguće ih je držati pod nadzorom!

I dobro da je Šnajder otišao, jer nekoliko ljudi za koje smo svi znali da su mu bili bliski počelo je sustavno harangirati protiv njega. Organizirat će čak i simpozij protiv Šnajdera! Desetak njegovih bliskih suradnika, kojima je bio šef u Prologu, ili CKD-u, govorilo je o njegovim dramama kao ljevičarskom smeću, o Faustu kao denuncijantskom tekstu. Bilo je tu dosta osobnog osvetništva. Nije bilo lako raditi uz Šnajdera: posve je posvećen vlastitim preokupacijama; oni koji nešto rade u njegovoj sjeni često se osjećaju zapostavljenima. Ja s tim nisam imao problema jer sam kritičar, a kritičarima je normalno da poniru u tuđa djela, da su u službi djela koje interpretiraju. Ako želite ravnopravniji, ili čak rivalski, profesionalni odnos, možete se osjetiti frustrirano jer nailazite na zid ignoriranja. Nevjerojatna fokusiranost na svoje opsesivne teme, na rubu Aspergerova sindroma.

Svejedno, sprega subjektivnih frustracija i ideoloških neslaganja dovela je do zahtjeva za ostracizmom nad Šnajderom. Egzorcizam Šnajderova duha iz hrvatske kulture.

U to vrijeme nas se dvojica zbližujemo. Pripadamo istom, sve manjem plemenu; sve je manje onih koji se ne odriču svojega ljevičarstva, svojih dojučerašnjih umjetničkih afiniteta. Ja se nekako održavam kao urednik. Još uvijek imam utjecaj, nepomračen ugled zbog liberalno-demokratske tradicije časopisa koji uređujem, a i drugih projekata u kojima sam sudjelovao. Nastojim biti demokrat i dalje: Republika, koju uređujem, jedini je časopis koji hoće objavljivati Šnajdera ne tražeći od njega prilagođavanje novom dobu. Ne samo u ideološkom smislu, nego i u prostornom budući da su sve rjeđi časopisi koji mogu objaviti stotinjak stranica dramskog teksta (toliki je opseg ambicioznijih Šnajderovih dramskih tekstova).

Šnajderu je u Njemačkoj dobro krenulo. Nije više to samo Ciulli sa svojim teatrom u Mülheumu. Igraju ga i u Bochumu, Tübingenu, Frankfurtu, Kopenhagenu, Oslu, Varšavi, Krakovu, Dublinu, Verolliju kraj Rima. Zovu ga i u bečki Burgtheater, koji 1993. postavlja na repertoar Hrvatskog Fausta.

.

Povratak iz egzila

.

Šnajder je 1993. počeo pisati kolumne za osječki Glas Slavonije, godinu dana kasnije i za riječki Novi list. Komentirat će u tim tekstovima aktualnu političku situaciju. Te su dvije redakcije u poslovnim vezama pa razmjenjuju uzajamno dio sadržaja. Ta suradnja ne omogućuje Šnajderu da se za stalno zaposli, ali paušalni honorar je ravan solidnoj redovitoj plaći pa omogućuje osjećaj samostalnosti i slobode. Novi list izlazi u Rijeci, gdje je permanentno na vlasti Socijaldemokratska partija. Šnajderovi boravci u Hrvatskoj sve su češći, ali još će neko vrijeme živjeti između svoje izborne domovine Njemačke i realne domovine Hrvatske.

Konačno, 1996. Šnajderu u Hrvatskoj izlaze i dvije knjige: Nenad Popović u Durieauxu izdaje dramsku knjigu Utjeha sjevernih mora, a ja u Konzoru knjigu kratke proze Knjiga o sitnom.

Još uvijek velik dio našega kulturnjačkog establišmenta Šnajdera doživljava kao „opasnog ljevičara“. Godine 1997. moj prijedlog da u okviru teme o odjeku hrvatske književnosti u inozemstvu na osječkim Krležinim danima referiram o Slobodanu Šnajderu doživljen je kao potencijalno „opasan“ te je zatraženo od mene da izbjegnem političke reference. Naravno, ja nisam poslušao, pa su neki sudionici vrlo zamjetljivo demonstrirali svoju nesnošljivost dok sam čitao referat.

– Kako govoriti o Šnajderu, izrazito politiziranom piscu, s uzorima u Krleži i Brechtu, a da se ne spominje njegov ideološki kontekst? – bilo je moje temeljno pitanje. Naravno, nemoguće je, bio je jedini odgovor.

Moram priznati da je aplauz bio prilično suzdržan; odnosno, pljeskala je entuzijastično samo manja grupa mojih i Šnajderovih simpatizera. Ali prišao mi je oduševljeno veliki kazališni kritičar, urednik Kulture u Novom listu, Dalibor Foretić:

– Daj ti to meni, objavim ti integralno referat u našem kulturnom dodatku u Novom listu. Nek’ se pojedu od zavisti!

I doista, cijeli je tekst Divlje dijete Krležino (15 tisuća znakova) objavljen u Mediteranu, što se smatralo osobitom počašću Šnajderu, ali i meni kao autoru.

Član Upravnog odbora Krležinih dana koji se najviše odupirao mojem referatu o Šnajderu bio je Darko Gašparović, nekadašnji veliki Šacov prijatelj i suurednik iz Prologa. Naravno, devedesetih mu je postao neprijatelj. S Gašparovićem sam imao koju godinu kasnije žestoku polemiku u Večernjem listu. Prigovarao sam mu kako sada nastupa kao oštri kritičar Krleže, Kamova i Šnajdera, a prije ih je hvalio kao vrhunac hrvatske književnosti.

Na to mi je Gašparović odlučno odgovorio kako njega više ne zanima nikakva avangarda već isključivo teodrama.

Dvije-tri godine potom Šnajder me zamolio da pođem s njim na promociju jedne važne knjige u Rijeku

On će voziti, ja samo neka sjedim i uživam, nemam nikakve obaveze. Promocija tajanstvene knjige održana je u Gradskoj vijećnici. Nisam mogao vjerovati kad sam vidio svoga žestokog oponenta Gašparovića kako se grli sa Šnajderom. U protekle dvije godine on je stubokom promijenio stavove, ponovno se sprijateljio sa Šnajderom. Obnovio i svoju knjigu o Kamovu. I doveo Šnajdera da mu je promovira u Rijeci.

– Hajde, drago mi je, ali ne mogu shvatiti ni odobriti ludosti koje je radio donedavno! – komentirao sam sa smijehom.

Mislio sam da Šnajder ne zna praštati, da je strog, neumoljiv. Ali ne, može on biti osjetljiv i začudno trpeljiv:

– Ma, ne mogu se ljutiti, Gašo mi je prijatelj iz djetinjstva…

Da je zlopamtilo, Šnajder je imao dovoljno razloga za trajnu ogorčenost na Gašparovića. Pa ipak, popustio je, spomenuo mi je kako dosta zasluga za njihovo pomirenje ima Gašparovićeva žena Loredana. Ali i činjenica je da je Gašparović odustao od radikalne varijante nacionalizma i katoličkog fundamentalizma kojima je bio sklon prije koju godinu. Sad se u njegovu opusu pojavio i prostor za povratak mladenačkim temama poput Kamova. I za prijatelje ljevičare poput Šnajdera.

Zašto me Šnajder poveo u Rijeku da svjedočim njihovu zajedničkom nastupu na promociji novog izdanja Gašparovićeve knjige o Kamovu? Mislim da je to zbog toga što sam mu često prigovarao kako se zna olako naljutiti na važne ljude iz svojega života, kako je svađalica i zlopamtilo.

Kao da mi je htio poručiti da nisam u pravu. Eto, svojim se očima mogu u to uvjeriti.

.

Propala intendantura

.

Šnajder se potkraj devedesetih sve više integrirao u hrvatski javni život. Tomu je zasigurno dosta pridonosila njegova redovita kolumna u Novom listu, koji je bio čitan i u Zagrebu. Nije bio klasični novinski komentator koji prati trivijalnosti političkog života; pisao je izrazito intelektualistički, citirajući često recentne strane/njemačke teorijske knjige, bavio se dosta i temama iz hrvatske povijesti, poput svojega velikog učitelja Miroslava Krleže. Kao i Krleža, i Šnajder nije negator hrvatstva nego intelektualac koji sagledava ukupnost hrvatstva iz nove teorijske vizure.

Godine 1998. gradska vlast u Rijeci odlučila je da Šnajderu ponudi intendanturu HNK-a Ivana pl. Zajca. Do jučer je nacionalistički dio Hrvatske smatrao Šnajdera apatridom i petokolonašem; sad mu Rijeka nudi ključnu funkciju u riječkoj, pa i nacionalnoj, kulturi. Vjerujem da bi Šnajderov izbor bio prihvaćen i na nacionalnoj razini unatoč svemu, ali tijekom trajanja samog natječaja Šnajder je napisao jednu antiklerikalnu kolumnu (u kojoj je kritički pisao i o kardinalu Stepincu).

Čim sam vidio kolumnu, bio sam siguran da je njome Šnajder poništio sve izglede da postane intendant: – Dragi moj Šac, pa to ti je bilo samoubilački! Nema u Hrvatskoj političke vlasti kod koje može proći kritičko pisanje o Stepincu. Onaj tko iznese bilo kakvu zamjerku ne može proći na javnoj sceni jer ga Crkva neće prihvatiti.

I doista, do mene je iz povjerljivog i vjerodostojnog izvora stigla vijest kako je riječki nadbiskup zatražio od gradonačelnika Linića da odustane od forsiranja Šnajdera. Istodobno je na ministra kulture načinjen pritisak da ne potpiše suglasnost da Šnajder postane intendant. I tako je Šnajder propao, ali u velikom stilu, samo nekoliko godina nakon što je morao otići u egzil. Još su uvijek brojni njegovi neprijatelji, ali velik je broj i štovatelja. Sve veći. Zanimljivo, unatoč nedavanju suglasnosti za izbor, Šnajder mi je za ministra Biškupića rekao kako je uvijek bio korektan te da je u osnovi dobro surađivao s njim.

.

Sarajevske sveske/bilježnice

.

Potkraj devedesetih moja dugogodišnja sarajevska prijateljica, ugledna književnica i urednica, Vojka Smiljanić Đikić, pozvala me u ime jedne skupine sarajevskih intelektualaca da prihvatim dužnost glavnog urednika exjugoslavenskoga časopisa Sarajevske sveske /bilježnice. Prihvatio sam ponudu i s Vojkom počeo ekipirati uredništvo. Naravno, jedna od prvih ideja mi je bila da u uredništvo kooptiramo i Šnajdera. Prije rata je imao status dramatičarske zvijezde, njegovo ime puno znači mnogim ljudima u regiji. I što nije bilo nimalo nevažno u samom početku našeg djelovanja: Šnajder se ne plaši odiuma na koji će takav časopis neminovno naići kod nacionalističke inteligencije. Znao sam da će za časopis biti najteže okupiti jake intelektualce iz Slovenije, oni su se najviše udaljili od ideje jugoslavenskoga kulturnog prostora, mislio sam. Međutim, i Boris A. Novak i Aleš Debeljak su moju ponudu entuzijastično dočekali govoreći mi kako im takva ideja nedostaje, rado bi pisali o zajedničkoj državi o kulturnom kompleksu Balkana. Za svaki broj su imali hrpu materijala ponajboljih slovenskih pisaca.

U ekipiranju hrvatskog dijela redakcije jedno sam ime već imao servirano, Vojka je već perfektuirala Jergovićevo sudjelovanje u redakciji. A on se sve vrijeme držao po strani, nismo puno komunicirali, ne znam je li on već tada imao neki zazor prema meni. Hrvatski članovi redakcije koje sam ja predložio bili su Šnajder i Ivo Banac. Treba imati na umu da je to lijevoliberalna Bančeva faza, kad je on bio suradnik Ferala, antituđmanovac, protivnik HDZ-ove bosanske politike. Devedesetih godina intenzivno sam se družio sa Šnajderom i s Bancem, ali striktno pazeći da to bude odvojeno. Oni su se, pak, uzajamno tretirali kao ideološki protivnici, kojima je dužnost da se mrze, a ja sam ih s dosta muke uvjeravao kako oni o nizu pitanja misle isto, što je doista, u tom trenutku, bilo točno. Bio sam spreman upriličiti neku zajedničku večeru i pokazati im koliko sličnosti ima među njima.

Međutim, nakon niza uzajamnih invektiva po medijima, njih dvojica su se sami našli i dosta dugo, godinama, redovito sastajali, čak i kad je Banac politički skrenuo udesno. U svakom slučaju, njih dvojica, iako u značajnim periodima idejni protivnici, dvijetisućitih, u razdoblju izlaženja Sarajevskih sveski, postaju bliski.

Urednički nisu bili naročito agilni, uostalom uređivanje se nije plaćalo, a jedan i drugi bili su zauzeti vlastitim projektima. Članstvo u redakciji su shvatili očito više kao izraz podrške meni i konceptu časopisa, a intelektualna razina uredništva bila je takva da je svakome imponiralo naći se u tom društvu. U svojem nastupnom uvodniku, a i u raznim medijskim situacijama, ja sam naglašavao kako naš časopis nema veze s obnovom političkog jugoslavenstva: mi smo lojalni građani svojih zemalja, čak većinom patrioti, ali mislimo da je suradnja na planu kulture naša neminovnost. Uzor su nam skandinavske zemlje, jezično i kulturalno bliske, politički nezavisne. Uostalom, baš te zemlje su našoj časopisnoj inicijativi davale najveću financijsku pomoć. Časopis je uz potporu Skandinavaca, EU i raznih stranih fondova izlazio do 2016 godine, a Šnajder je punih 16 godina bio član uredništva, Banac nešto kraće, 5–6 godina.

Iako nije puno autorski surađivao, Šnajder je prvih godina dolazio na naše sastanke redakcije i na promocije, prije svega u Sarajevo i Beograd. Budući da smo uglavnom tih dana bili skupa, najčešće putovali mojim autom i provodili vrijeme zajedno, zanimljivo mi je bilo njegovo druženje s kazališnim ljudima, uglavnom vrlo poznatima u jugoslavenskome kazališnom životu osamdesetih. Šnajder je nastojao ponovno učiniti funkcionalnima svoje nekadašnje teatarske veze. Ali kazalište je skupa umjetnost, Šnajderovi tekstovi kompleksni i skupi za izvođenje, nije bilo lako zainteresirati nove uprave kazališta. Znam da je negdje baš u periodu kad smo počinjali rad na Sarajevskim sveskama beogradsko Narodno pozorište postavilo Nevjestu od vjetra, znam i da je dogovarao s upravom Jugoslovenskoga dramskoga novu varijantu Hrvatskog Fausta zasnovanu na Krležinoj biografiji.

.

Na čelu kazališta ZKM

.

Godine 2000. promijenila se vlast, Slobodan Šnajder napokon dobiva posao, baš u skladu sa svojim umjetničkim i intelektualnim renomeom. Izabran je za ravnatelja Zagrebačkoga kazališta mladih. Dobar ansambl s nizom darovitih glumaca. Doduše, glumaca koji su prethodnih godina vodili teške bitke s tadašnjim ravnateljima Katunarićem i Prohićem. Pobunjenička sklonost generirala se i u novom mandatu.

Šnajder je teatar otvorio međunarodnoj suradnji, uglavnom s njemačkim i austrijskim partnerima, gostovat će režiserske zvijezde poput Dušana Jovanovića. Bit će širom otvoren za kazališne eksperimente Branka Brezovca. Vlastite tekstove Šnajder postavlja na repertoar umjereno, u prvoj godini Kamova, u završnoj godini mandata praizvedbu Petog Evanđelja (po motivima knjige Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi).

Po mojem mišljenju, repertoar je bio dobar, ali nije imao podršku dijela ansambla i medija, osobito izdanja EPH. Svejedno, Šnajder je očekivao da će mu gradska vlast pružiti podršku. Prevario se, gradonačelnik Bandić i njegov čovjek u kulturi Duško Ljuština riješili su da smijene Šnajdera i dovedu Dubravku Vrgoč. Pritom su se još cinično narugali Šnajderu: nisu oni nehumani, zadržat će Šnajdera u službi, kao dramaturga u Kazalištu lutaka. Ne treba pritom izgubiti iz vida da su Šnajder i Ljuština nekoć zajedno radili u CKD-u.

Šnajder je mislio da bi dobro koordiniranom polemičkom akcijom možda bilo moguće prisiliti Ljuštinu i Bandića (tada predstavnike SDP-a) da promijene odluku. Računao je i na potporu HNS-a, koalicijskog partnera SDP-u u gradskoj vlasti.

Po mojem mišljenju tu se nije dalo ništa uraditi, gradonačelnik i pročelnik Ureda za kulturu donose odluku, donijeli su je i kad je Šnajder bio izabran. Uza sve to, po meni najgore, i dio ansambla je protiv dosadašnjeg ravnatelja

Mislim da mi je Šnajder zamjerio što „nisam htio ući u bitku za njega“, ja pak nisam vidio smisla niti ikakvog izgleda na pobjedu. Izgubljena bitka!

– Baci se na pisanje, Šac! Tu si ovisan samo o sebi, kao ravnatelj o stotinu ljudi i o naklonosti politike. A po svojoj naravi, ti ne možeš biti bilo čiji poslušnik!

Ne znam koliko je Šnajder baš mene poslušao, ali poduzeo je sve da tiska izabrana djela. Našao je izdavača; mali, ali ugledni nakladnik Prometej; uz materijalnu pomoć Ministarstva kulture, odnosno ministra Bože Biškupića koji, očito, nije želio ostati u povijesti samo kao onaj koji nije Šnajderu odobrio da postane intendant.

Mene je Šnajder pozvao da za to izdanje napišem predgovor. Temeljito sam ponovno pročitao Šnajdera i nakon nekoliko mjeseci donio predgovor, pedesetak kartica. Na svu sreću nisam se morao baviti priređivačkim poslom, jer Šnajder je dosta intervenirao u kompoziciju knjiga i u stilske preinake; zapravo, sam ih je priredio za tisak.

Nije Šnajder čovjek koji će olako zahvaljivati i izricati pohvale, ni danas ne znam što o mojem predgovoru misli, ali nije ni prigovarao pa mislim da nije loš; teško da će ga moći zaobići itko koga zanima ono što je Šnajder napisao do svoje 55– 56 godine života.

Ta Djela su nesumnjivo učvrstila Šnajderov književni status, nema puno njegovih vršnjaka s takvom kolekcijom radova, ali se pokazalo da Šnajder, kao i većina dramskih pisaca, baš i nema brojnu čitateljsku publiku.

Šnajder kao Davor Šuker hrvatske dramske književnosti..

.

Godine 2007. naše Društvo pisaca razmijenilo je posjete književnih delegacija s Kineskim savezom pisaca. Jedinstvena prigoda da upoznamo Kinu i možda dogovorimo neke prijevode. U našu delegaciju izabrani su Sonja Manojlović, Nikola Petković, Šnajder i ja, koji sam tada bio predsjednik HDP-a.

U Kini smo proveli dva tjedna: Peking, Šangaj i Xian, obišli smo niz kulturnopovijesnih zanimljivosti, imali organizirane susrete s kineskim književnicima.

Na svakom koraku bilo nam je prezentno koliko su velike razlike u društvenom značaju naših udruga. Uostalom, nas u DHP-u je samo 300, a Kinesko društvo pisaca ima 50 tisuća članova (i još regionalne podružnice u centrima regija). Sama zgrada Kineskog društva ima desetak katova, a u dvorištu zgrade parkirano je nekoliko limuzina Audi 6 koje pripadaju društvu. Prvi sastanak s pekinškim piscima, koji je uključivao i prezentaciju suvremene hrvatske književnosti, imali smo drugi ili treći dan po dolasku u Peking. Nije bilo prevoditelja koji bi prevodio s hrvatskog na kineski (iako je u njihovoj akademskoj zajednici moguće naći takve prevoditelje). Nas četvero smo govorili na engleskom, a naša domaćica Wi je prevodila na mandarinski i s mandarinskog na engleski. Nitko od prisutnih kineskih pisaca nije govorio, čini mi se, ni razumijevao, engleski. Naša domaćica govorila je jednu varijantu nesavršenog engleskog, s tipično kineskim problemima artikulacije engleskih fonema, ali, dobro, ni moj engleski nije baš savršen, nekako smo se razumijevali. Problem je nastao kad sam ja uvodno počeo govoriti o novijoj hrvatskoj književnosti upotrebljavajući neke meni banalne književnopovijesne termine: ekspresionizam, nadrealizam, postmodernizam. Vidio sam da je naša prevoditeljica zbunjena, kasnije me i zamolila da za nju priredim popis takvih termina i malo joj ih objasnim jer se kod njih oni ne upotrebljavaju.

Ne znam koliko je naša prevoditeljica uspijevala domaćim piscima prenijeti ono što sam ja govorio u kategorijalni aparat kineske književne kritike. Nepomična, tek malko nasmiješena lica. Neprozirna. Kako je predavanje odmicalo, ja sam sve više pojednostavljivao svoj kritički aparat, trudeći se da govorim što jednostavnijim frazama. Ispomažući se usporedbama sa velikim svjetskim piscima. Ali što učiniti kad shvatite da vaši sugovornici pojma nemaju tko je Jean-Paul Sartre, ili Peter Handke. Naposljetku, u čistom očaju sam za Šnajdera rekao da je on pisac široko poznat i izvan hrvatskih granica, ponajbolji hrvatski dramatičar. Ispalih:

– Čuli ste za Davora Šukera, našeg nogometnoga golgetera?

Sva su se lica Kineza razvukla u izraz odobravanja:

– Ooo, Davol Šukel!!!

Svi znaju za Šukera, čak i predsjednica Društva.

-E, pa Slobodan Šnajder vam je Davor Šuker hrvatske dramske književnosti!

Pogledam prema Šnajderu, vidim kako u njemu kuha, nema on ništa protiv nogometa i Šukera, ali da će netko njegovu književnu relevantnost tumačiti usporedbom sa Šukerom, to je previše. Promrsio je samo:

– Nadam se da je taj Davol Šukel nešto i napisao!

Nekako smo se izvukli te večeri, ja sam predstavio svoje kolege, oni pročitali engleske verzije svojih tekstova. Šnajderu se srce paralo kad je čuo da u Kini nitko ne zna za njegova Hrvatskog Fausta, a svi, baš svi znaju za Šukera. Ali preživio je, doživljaj Kine bio je toliko fascinantan da je pobrisao moje neumjesne usporedbe.

.

Dramatičar postaje prozni pisac

.

Negdje od sredine dvijetisućitih ravnatelji kazališta više nisu pokazivali interes za postavljanje Šnajderovih drama. Nakon Petog Evanđelja u ZKM-u, postavljena je samo Enciklopedija izgubljenog vremena u Varaždinu i na Cetinju. Govorilo se da će i Histrioni postaviti Kako je Dunda spasila Domovinu. To mi je bilo zanimljivo jer zbog ideoloških razloga, ali i teatarsko-poetičkih, sprega Šnajdera i Viteza osamdesetih bila bi nemoguća. No, negdje je zapelo u realizaciji.

Nije pažnju izazvao čak ni kontroverzni dramski tekst o Josipu Brozu Titu. Nepostojanje zanimanja za njegove drame deprimiralo je Šnajdera. Ja sam ga uvjeravao kako to nema veze s kvalitetom tekstova, da se s istim problemom suočava i Ivo Brešan, kojemu je dosadilo da piše drame za ladicu te je počeo pisati romane i pripovijetke.

– Ako netko baš hoće tvoju dramu, uvijek je može naručiti. A kad pišeš prozu neovisan si o skupome teatarskom uprizorenju. Osim toga, roman se može uvijek i dramatizirati tako da na tome planu ne gubiš puno!

Sve je to znao i Šac, ali teško mu je padalo što njegove drame, nekoć iščekivane s nestrpljenjem i igrane istodobno u nekoliko kazališta, sada ne mogu doprijeti do publike. Možda i dobiju nagradu Marin Držić za dramski rukopis, ali to ne jamči pozornicu, unatoč propozicijama.

Šnajderu doista nije preostalo ništa drugo nego da posluša moj savjet. Ma, vraga je on ikad slušao mene, ali bio je svjestan da pišući drame, piše za svoju ladicu. Imao je mene kao urednika, bar se nije morao mučiti tražeći izdavače.

Objavio je prvo zbirku novela 505 sa crtom, potom roman Morendo. Nije bio zadovoljan uspjehom; puno je očekivao, osobito od svojega prvog romana. Bio sam mu urednik, činilo mi se kako su mitološke reference suviše zamršene. Ljutio se, tumačio mi svaki detalj. Kod Šnajdera doista ništa nije slučajno, sve je precizno domišljeno, bez suvišnosti. Fantastično zna tumačiti vlastite tekstove.

Rekao mi je potom kako priprema novi roman, u kojem će se pozabaviti poviješću svoje obitelji. Dao mi je jedan dio tog romana, objavio sam ga u časopisu Književna republika; radovao sam se, moglo bi to biti ono pravo! Da bio je to roman Doba mjedi, koji će doživjeti veliki uspjeh, pet izdanja, brojne nagrade, prijevode.

Naposljetku, nisam bio urednik jer smo se posvađali.

.

Slučaj Frljić

.

Godine 2012. ministrica kulture Andrea Zlatar Violić pozvala me da se prijavim na natječaj za intendanta HNK-a. Kad me već zove i nudi svu svoju podršku, valjda nije neozbiljno. Međutim, ministrica nije prethodno postigla dogovor s gradonačelnikom, koji je to doživio kao stvar osobnog prestiža. Budući da je imao poslušnog Duška Ljuštinu kao predsjednika Kazališnog vijeća, gradonačelnik je zapravo mogao računati na presudan utjecaj. Nakon duge i mukotrpne izborne epopeje u dva kruga propali smo i gradonačelnikova kandidatkinja Ana Lederer i ja (ministričin), a izabrana Dubravka Vrgoč.

U fazi dok sam ja mislio kako je sve u redu i da trebam samo ponuditi kvalitetan program za četiri godine, pozvao sam na dogovore buduće šefove drame, opere i baleta: Olivera Frljića, Mladena Tarbuka i Tomislava Petranovića. Da ne duljim o njihovim dobro elaboriranim programima, Oliver Frljić je već u svojoj prvoj godini kao središnji događaj zamislio Hrvatskog Fausta. Koliko sam razumio, to bi bila predstava i o postavljanju Goetheova Fausta, ali i o razlozima zašto osamdesetih nije postavljen Šnajderov Faust. Dobro sam poznavao Frljićev opus pa sam i rekao Šnajderu kako ne treba očekivati klasično uprizorenje od riječi do riječi već metateatarski esej. Šnajder se nije bunio, uostalom dopuštao je već Brezovcu da baš dekonstruira njegove tekstove. Zanima ga kako jedan redatelj mlade generacije čita nešto što je on pisao prije tridesetak godina. Nedostaje mu upravo to, veza s mladima.

Moja je intendantura 2012. propala; međutim, nekoliko godina kasnije Frljić je izabran za intendanta riječkog HNK-a. Naravno, svoj dramski program zamišljen za pozornicu zagrebačkog HNK-a prenio je u Rijeku. Opet s idejom da postavi proskribirani Šnajderov tekst. Šnajder je očekivao da će mu se Frljić javiti, da će sjesti, bar nekoliko puta po potrebi, da će se dogovarati o mogućim preinakama, ako treba nešto i dopisati. Pitao me Šnajder mogu li ja utjecati da se njih dvojica vide.

– Najiskrenije, ne mogu, meni je on drag, sve njegovo igrano po Jugoslaviji ja sam gledao, cijenim i ono što je ocijenjeno kao podbačaj. Ali mi nismo prijatelji, obojica smo introverti, iako se bavimo poslovima za ekstroverte. Ne znam kako će reagirati ako ga ja pritisnem da te mora vidjeti.

Prolazili su tako dani, Frljić se nije javljao, Šnajderu je bilo jasno da se u mjesec dana rada na tako kompliciranom tekstu ništa suvislo ne da napraviti.

I oglasio se iznervirani Šnajder u javnosti optuživši Frljića za neprofesionalnost. Potencijalne sličnosti kad je riječ o ideološkim pozicijama otišle su u drugi plan: Frljić i Šnajder su svakodnevno razmjenjivali uzajamne uvrede i omalovažavanja. Umjesto Hrvatskog Fausta Frljić je postavio Hrvatsko glumište pa su glumci i glumice na gaćama nosili portrete hrvatskih nacionalista iz devedesetih, ali i Frljićeve protivnike iz recentne polemike.

Moram priznati da mi se ta svađa dvojice mojih drugova nije ni najmanje svidjela. Izazivala je zloban grohot ljudi koje nisam volio, ljudi koje ni njih dvojica nisu voljeli. Rekao sam Šnajderu to na jednom sastanku Uprave HDP-a. Naljutio se na mene, onako vehementno kako samo on zna. Odmah je dao ostavku na članstvo u Upravi (samo da mene ne gleda).

– OK, ako ti ne smijem reći što mislim, nakon svega što sam učinio za tebe, onda mi ni nisi prijatelj! Žao mi je da obojica od sebe radite predmet podsmijeha onih koji ne vole ni vas dvojicu, ni mene!

Nije nam lako!

Izišao je Šnajderu roman Doba mjedi, izdavač mi ga je poslao. Sigurno me Šnajder stavio na popis. Izvrstan roman, sjajno!

Vidjeli smo se na uručenju jedne od njegovih nagrada. Prišao sam mu, zagrlio ga, nije se opirao.

– Nije tebi lako samome sa sobom!

– A kao da si ti drugačiji! – nasmijao se.

Prijateljski!