Kad neka knjiga, roman, kao važnu, ako ne i glavnu oznaku nosi pridjev feministički, možemo biti prilično sigurni da će joj sadržaj biti oblikovan na osnovu istog uzorka, nekakvog opće prihvaćenog popisa tema koje se „moraju” obraditi. Pritom imamo na umu pravu poplavu feminističkog štiva posljednjih nekoliko decenija, u kojem uz malo sjajnih iznimki (spomenimo tek Tokarczuk, Burns, Erpenbeck…, kao primjer) prevladava terapijsko ili, gore od toga, tendenciozno pisanje. Često to ide zajedno, no bilo kako bilo, najčešće ga odlikuje slaba ili nikakva literarna vrijednost. Da u tom smislu, stvari ne stoje najbolje govori i to da tematika u ogromnoj većini pisanja ostaje u okviru problema nasilja nad ženama (sa nizom izvedenica i uz osobitu, pomalo mističnu, žensku emocionalnost kao začinski dodatak) tako da se stvara veoma pogrešan dojam kako u literaturi (pa valjda i uopće) žene i nemaju interes za neke druge općeljudske teme.

I u ovoj knjizi nalazimo takav imaginarni popis tema, kojem na vrhu stoji nasilje, i to, dakako, svih vrsta. U najvećoj se mjeri radi o seksualnom nasilju uglavnom od strane muškaraca a onda se račva u podvrste; šire obiteljsko, partnersko, nasilje u javnosti uz dakako, osvrt i na pornografiju. Slijedi sekcija osjećajnosti, sa temama; lezbijska ljubav, znatno manje heteroseksualni odnosi, pa onda kompleksnost odnosa sa majkama i, ili majčinstva i odnos prema vlastitom tijelu. Knjiga pripovijedaka Carmen Machado, Njezino tijelo i drugi stranci ispunjava sve te stavke. Znamo, više – manje, o čemu se radi, no najmanje je zanimljivo što je autor ili autorica htjela/htio reći mimo teksta, ili efekt naknadne pameti, koja se trsi objasniti ono čega u tekstu nema. Naprotiv, ono što je bitno za čitalačku publiku jest (trebalo bi biti) kako je sadržaj ispričan i što nam samo to pripovijedanje kazuje. Valja uvijek iznova naglasiti da je izvan svake sumnje da su teme vezane uz problem položaja žena u društvu temeljno važne te da o tome treba pisati, no ovdje nas u jednakoj mjeri mora zanimati radi li se tek o terapijskom pisanju na zadane teme, ili što bi bilo, ne samo poželjno već i conditio sine qua non, o kvalitetnoj literaturi.

U devet pripovijedaka dakle, o kojim je ovdje riječ, imamo redom. Prva priča govori o bračnom odnosu, no poteškoću čini nejasna uzročno-posljedičnost. Žena sa zelenom trakom oko vrata pripovijeda o svom braku, od upoznavanja, udaje, rađanja, seksa… Tragičan kraj, uz pripomoć horora, ostavlja čitateljicu/čitatelja zbunjenog. Naime, kako ne bismo otkrivali što je to na kraju, moramo se zadovoljiti sa narodskim komentarom, to jest, ne zna se tko tu koga, kada, pa niti zašto. Druga pripovijetka raspreda o seksu, i u skladu je sa naslovom Inventar. To jest, čitamo dosadnjikavo nabrajanje seksualnih zgoda sa muškarcima i ženama. Svaka zgoda dobila je na kraju i neku ocjenu, od jedan do pet (verbalizirano). Inventure u poduzećima su na neki način poštenije, naime, ne pada im na pamet ocjenjivati predmete koji popisuju. Nakon jezivog braka i inventure seksualnih doživljaja, dolazi pripovijetka Majke. Majke su ovdje lezbijski par koji lamentira o imanju djece, klišejima o poduci i promašajima. Iz lezbijskog imaginarija autorica povlači opća mjesta, primjerice; lezbijskim seksom se ne može zanijeti (što je točno), stoga je on bolji (ne nužno). Slijede neinventivni ali detaljni popisi (autorica izgleda voli popise): kuhinjskog namještaja, potom sadržaja hladnjaka, nalazi se tu i jedan oltar, „… velika i mala arkana naše male religije” na kojem nas dočekuje popis boginja feminizma/lezbijstva; B. Holiday, W. Cather, Hipatija, Patsy Cline, dakako i Lilith pa sve do Eleonore Roosewelt, A. Laurde, Highsmith, Khalo…

Pripovijetka Naročito gnjusno spada u one, koje ovdje prigodno možemo nazvati – inventarske. Ovdje nam predočava skraćenice epizoda serije Zakon i red. Ukratko, čitamo čitav niz kratkih opisa pojedinih epizoda, u izvedbi veoma nalik izvještavanju u crnim kronikama. Fokus je na ženama kako žrtvama, ubijenim, silovanim, na pedofiliji, seks je pak osnovna potka pripovijedanja. To bi trebala valjda biti kritika filmske industrije, medija i slično. Osnovna je poteškoća pritom, zabluda (ne tako rijetka u suvremenoj književnosti) da se pukim nabrajanjem, gomilanjem sadržaja, ne(zgoda) postiže literarna vrijednost. Na žalost, u književnosti kvantiteta ne prelazi u kvalitetu. U boljem slučaju je dosadno, najčešće je međutim, loša književnost. Na kraju ove pripovijetke, sve se „rješava” happyendom, kad Bensonica (inspektorica u seriji) čiji se lik provlači kroz pripovijedanje i sama u problemima, stupi i vezu sa okružnom tužiteljicom i vidimo na kraju, kako sretan par u idiličnoj prirodi roštilja! Pripovijetka Stvarne žene imaju tijela bi pak trebala biti kritika modne industrije, pa tako saznajemo da se u predmete, modne „krpice” ušivaju tijela žena. I tako to, da su „žene ušivene u haljine” na prvu loptu simbolizira njihovo ropstvo modi. Glavnina prostora pripovijedanja zauzimaju pak opisi seksa, potom naivni, plakativni opisi svakodnevnice u kojoj se, i sad opet kreće nabrajanje; ponajviše seksaju, potom jedu, voze se autom, plaču, izlaze i provode se. U skladu pak sa homo fantazmima, rado idu u kamiondžijske birtije. Na kraju, u par rečenica saznajemo da pripovjedačica odlazi u modni dućan gdje su „žene zašivene u haljine”, škarama reže konce koji ih drže i tako ih oslobađa. Hajde, kad već nema puno dobroga, barem neka priče završe happyendima. Niti tema pretilosti nije zanemarena, pa će u pripovijetci Osam zalogaja majka biti ta koja tvrdi, i u skladu s time se i ponaša, da je osam zalogaja dovoljno da bi bila sita. Njezine četiri kćeri (jedna od njih je i naratorica) pak pate od pretilosti, upravo prežderavanja, to jest, jele su daleko preko osam zalogaja, kako ih je majka poučavala. Sve se odvija kroz dijalog naratorice sa trima sestrama, koje su već prije poduzele operaciju, i sa svojom kćerkom. Dok je sa sestrama sve u ritmu radosti, sa kćerkom je malo teže. Sestre će svoje osjećaje opisati kićenim riječima (točnije kičem) pa kaže prva sestra: „moja je radost plesala oko kuće”, druga kaže: „moja unutarnja ljepota se oslobodila”, dok se treća trsila prema nijansiranijem pjesničkom jeziku, pa reče: „moj se prijašnji sram šunjao od sjene do sjene…, otići će nakon nekog vremena.” Dijalog s kćerkom je ogledni primjer kako netko tko se vidi kao feministkinja ne samo da ga razumije već, nažalost, govori uporno i sistematično sve krivo. Kćer upita mamu, kad joj ova saopći da ide na operaciju „..ne razumijem zašto ne možeš biti zadovoljna sa sobom?”. Majka ne odgovara, već čitamo njezino razmišljanje: „Počinila sam raznorazne grijehove: zašto je nisam poučila feminizmu?” Ovo nije faux pas, ovo je kolosalna, fundamentalna zbrka u glavi, koja pokazuje da mama pojma nema, jer kćer postavlja pitanje s upravo feminističke pozicije. Naime, zadovoljstvo sobom, prihvaćanje sebe, osobito svog tijela i slično, jedan od feminističkih postulata. Ovdje je kćer feministkinja a majka neznalica, te je svakako dobro da nije podučavala kćer feminizmu kako ga ona (ne)razumije. No dobro, priča ipak završava, ako ne baš happyendom, onda barem jednom korisnom porukom, opaskom naratorice da će tek krajem života požaliti što se operirala. Tek tada je valjda shvatila što bi feminizam uopće mogao biti. Kako već i naslov (Rezidentica) govori, u priči koja slijedi, pripovjedačica putuje na rezidenciju za književnike, slučajno je to i mjesto gdje je kao djevojčica bila u izviđačima. Tadašnji boravak nije bio najuspješniji, nije se osobito isticala među ostalim djevojčicama, u stvari, bila je beznačajna. I tako razmišljajući pri vožnji o tom prošlom, kazuje nam o sadašnjoj sebi: „Kad bi me samo one djevojčice mogle vidjeti sada: odraslu, oženjenu, veličanstvenu u svojim postignućima.” Dijagnostička rečenica, sadržaj koje se potvrđuje dalje u tekstu. U jednom je trenutku zaustavi policija i vrlo dramatično – naplati kaznu za prebrzu vožnju! Pripovjedačica nam nakon te zgode najavljuje još gore stvari, „jezivi zaplet”, koji se međutim, ne dogodi. Barem ne zaplet. Policija, koja je uvedena kao puška obješena na zid u prvom činu, više se ne pojavljuje i čitatelji su ostali lišeni njezina praska na kraju. Mnogo toga (ne samo znamenita Čehovljeva puška) ovdje funkcionira na isti način. U dijagnostički dio spada i scena neposredno po njezinu dolasku, kada se susreće sa ostalim gostima, i sat vremena kasnije saznajemo da mrzi jednu od rezidentica, s kojom, međutim, prije toga ni riječ nije razmijenila. „Mrzila sam je, shvatila sam preneražena.” i još tome dodaje da „Nikad prije nisam nikoga mrzila.” Ovome također ne treba komentar. Likovi koji bi ipak trebali biti nekakvi akteri, tek su blijedi statisti u priči, na kraju koje ona u gnjevu (za kojeg ne vidimo razloge) napušta ranije od predviđenog datuma rezidenciju. Posljednja priča, Teška na tulumima, sva je u maniri suvremene „buntovničke” proze (kako u svijetu tako i u hrvatskoj prozi), mada bi ovakvu vrstu pisanja nazvati „šank proza” ili najpristojnije rečeno, jednostavna je. Odlazi na tulum, nikoga ne poznaje, svi joj idu na živce, napije se, povraća, po povratku kući svađa se sa partnerom, kasnije gleda porniće i potom baci laptop u zid.

O čemu dakle, piše Machado? Tematski okvir je na početku teksta već spomenut, a sve to iz vizure feminizma u kojem se, upravo sistematski, ne snalazi. U tom smislu je već spomenuta totalna zabuna oko toga što je feminističko, u priči Osam zalogaja (razgovor sa kćerkom). Dodajmo ovdje samo još dio u pripovijetci Rezidentica, gdje je dobrano nadmašila zabunu o tome kako razumije feminizam. Naime, glavni lik u priči je u istospolnom braku, i tu i tamo spomene svoju suprugu, no sustavno tijekom cijele pripovijesti naziva ju žena. Niti jednom ju ne imenuje, ili na neki način prikaže kao individuu, ona, žena od papira je tamo u njihovu domu i čeka ju kao žena. Po povratku kući, uslijedio je opis dostojan tvrdo patrijarhalnog „herz romana”. Ugleda, dakle tu svoju bezimenu ženu u vrtu kuće kako radi povijenih ramena, i izvali poput pijanog, no iznenada samokritičnog kamiondžije po povratku iz birtije: „Jel’ to zbog godina, ili su takva (ramena) zbog iscrpljenosti jer je u braku s nekim poput mene?”

Kako pak piše? Stil ćemo, prema jednoj rečenici same autorice, nazvati tapetnim. Pa su tako „ulazna vrata bila raskošna”, ili je nešto bilo „zastrašujuće”, a da ne saznajemo što je to činilo vrata raskošnim, niti bivamo upućeni u to na koji je to način, zbog čega nešto zastrašujuće. No tko će se baviti detaljima, Madeleine su ionako „out”. Na jednom mjestu će kazati da su „Tapete bile tamne i posute hortenzijama.” Rečenica potpuno nepovezana sa onim o čemu se govori, ne nosi u sebi neki moment kojim je upletena u, i kojom doprinosi priči. Uz tapetno, plakativno pisanje, ide sasvim lijepo i kič, pa tako, na jednom mjestu imamo jesenski meni, sa nebom koje je, naravno „zlatne boje” dok je mjesec, pogađate – „krvav”, mogao je mirno biti i „blijed”, jer može biti kakvo hoće budući da sa pričom samom ne stoji u nikakvoj vezi. Slijedeća rečenica nastavlja se sa „hukom-fijukom vjetra, mirisom nadolazećeg snijega”, da bi nas, zakratko nakon što smo pomirisali snijeg, poklopila „Mećava čitavu noć” sa, kako bi moglo drugačije nego, „krupnim pahuljama”. I tako redom, sklad kiča i klišeja, primjerice, „okus soli na usnama”, ili, „unutrašnjost pulsira blijedožućkastom bojom meda” i tako dalje i tome slično. Horor umetci su pak prežvakani klišeji, predodžbe koje bi i u najgorih strašljivaca izazvale podsmjeh, tako čitamo o „… čudesnoj viziji ruke koja sune ispod rubnih volana kreveta, grabi me za članak i počne povlačiti sebi…” Nekonzistentnost pripovijedanja okrunjeno je na koncu običnom šlampavošću. Tako čitamo u istom paragrafu, rečenica do rečenice: „Uspravila sam se u sjedeći položaj.” Dvije prosto proširene rečenice kasnije, kaže: „Uspravim li se u sjedeći položaj…” Na drugom mjestu, junakinja priče hoda livadom, nogavica hlača uvučenih u čarape, kako bi se zaštitila od krpelja. U isto vrijeme, na istoj livadi, tek nekoliko rečenica i par koraka dalje piše: „komadić flastera joj je virio ispod kratkih hlačica.” Za ove pak nezgode pri pisanju, odgovornost nije samo autorska već i urednička, jer se i dobrim, pa i najboljim autorima može dogoditi takva greška, više nepažnja. Urednici su ti, koji rukopis uređuju, a također je na njima i procjena (potom i odluka) glede kvalitete pa onda i objavljivanja knjige. Sad, moguće je da ovu knjigu niti nisu pročitali (ili tek dijagonalno i na preporuku), pa je propustili. Ili su je, od čega treba ozbiljno strahovati, pročitali.