Dok sam neki dan intenzivno učila Osnove urbanizma i krajobrazne arhitekture, mačke su me promatrale, da ne kažem motrile. Nije bilo nikakvih nasilnih aktivnosti s njihove strane. Jučer se, međutim, dogodio incident. Jednako intenzivno kao i urbanizam, učila sam hermeneutiku. A kako imam običaj zapisivati natuknice tijekom učenja, na stolu je bio papir, a uz njega i šalica one kave s gljivama (utvaram si da mi gljive pospješuju moždane sposobnosti). Ničim izazvana, prvo je Maya nasrnula na šalicu, a zatim i Mila. Šalica se prevrnula i svoj sadržaj izlila po mojim natuknicama (10 stranica natuknica…). I sve se razlilo. Pitam se zato što mačke imaju protiv hermeneutike. Smeta li im filozofijska parezija – nužnost iznošenja i najbolnijih istina? Ili im je problem Descartesova “misleća stvar”? Žele li dokazati da su i mačke “misleća stvar”, a ne samo čovjek? Ili im, pak, smeta Hegelova refleksivnost, ono gotovo paranormalno izlaženje duha iz forme u svrhu osjetnog doživljaja, naknadno vraćanje u sebe zbog tumačenja? Ne znam. Znam da mi je zabilješke ispila/upila kava kao govno na kiši…