Otkad sam otkrio djelo Aleksandrosa Papadiamantisa, jednog od utemeljivača moderne grčke proze, kontinuirano se vraćam njegovoj kratkoj priči Mrtvi putnik (1910). Uvijek sebi postavljam isto pitanje: šta se skriva u enigmi utopljenika po imenu Kostas Stamatakis, koji je u stanju da za deset dana pređe četrdeset milja na morskim talasima i konačno iznova pronađe – kao da mu je za kompas poslužilo vlastito tijelo – svoje ostrvo, svoje groblje, vlastiti grob?

Ovo pitanje me podsjeća na Danila Kiša. Cijeli Kišov opus, od romaneskne trilogije koju čine Bašta, pepeo (1965), Rani jadi (1969) i Peščanik (1972), preko Grobnice za Borisa Davidoviča (1976) pa do Enciklopedije mrtvih (1983), veliki je izazov za svijet umjetnički neosetljiv za opisivanje Aušvica i Kolime. Njegov napor se oduvijek iskazivao u zaštiti Homo poeticusa od zaslijepljenosti Homo politicusa. Isto tako u ukazivanju na opasnost koja se krije iza nestanka tijela bez grobnice: čovjeka svedena na Homo sapiensa, lišena svih poetskih i političkih dimenzija.

Kiš je bio sin koji je, koristeći savremena i sofisticirana formalna sredstva, preuzeo zadatak da ponovo sastavi uspomene, kako je to već bio započeo, kao u Peščaniku, od jednog jedinog očevog pisma. Takođe nam je, u Grobnici za Borisa Davidoviča, pokazao u kojoj mjeri je ovo djelo rekonstrukcija biografije moguća čak i u odsustvu porodičnih tragova. Ali ko može, nakon što su izvori uništeni, otrgnuti od zaborava pojedinca bez grobnice? I posljedično tome: šta ostaje od individue ako je izbrisana svaka veza sa onima koji su mu prethodili?  Ako nas ova pitanja vode u srce Kišovog dela, možda nam mogu na isti način pomoći da razotkrijemo enigmu koja čini Papadiamantisovu priču. Naravno, istorijski trenutak u kojem je Boris Davidovič, pojedinac bez grobnice koji je 21. novembra 1937, ostavivši samo „nekoliko cigareta i četkicu za zube“, progutan u staljinističkom gulagu, nije uporediv sa onim Kostasa Stamatakisa, „mrtvog putnika”, koji se, početkom dvadesetog vijeka, tokom svoje plovidbe molio Bogorodici da ne dozvoli ribama da pojedu njegovo tijelo ukoliko nastrada u brodolomu daleko od svog rodnog ostrva (molitva je uslišena: svjedoci smo fatalnog brodoloma u priči,  božanskog čuda i zbunjenosti ostrvljana kad otkriju da se tijelo utopljenika nasukalo blizu groblja). Ono što je uporedivo nije istorijska, već egzistencijalna situacija. Ono što je zajedničko Papadiamantisu i Kišu je njihova patnja zbog iščeznuća smrti među onima koji nastavljaju da žive. Još više: muka što se o tom nestanku ne može više svjedočiti pomoću konkretnih i duhovnih tragova.   Čovječanstvo je prvi put u istoriji vidjelo mogućnost takvog nestanka u nacističkim i sovjetskim koncentracionim logorima, kojim je ostalo obilježeno. Ali, ovaj nestanak je oduvijek bio moguć. Dešava se svaki put kada prestanemo da budemo Telemasi sposobni da rekonstruišu, zahvaljujući tek nekolicini detalja – „nekoliko cigareta“, „četkica za zube“ – sve faze Odisejevog putovanja.  Nije slučajno što pripovjedač Grobnice za Borisa Davidoviča, prije početka svoje posebne odiseje u arhivima i bibliotekama cijele Evrope u svrhu rekonstrukcije biografije njegovog lika, izjavljuje u obliku upozorenja:   Stari Grci su imali običaj vredan divljenja: za one koji su umirali goreći u vatri, koje su vulkani progutali ili ih zasuli lavom, rastrgle ih okrutne zveri ili proždrle ajkule, ptice grabljivice im raznele kosti po pustinji, u njihovoj domovini su im gradili takozvane kenotafe, prazne grobnice: pošto je telo vatra, zemlja ili voda – duša je Alfa i Omega, njoj je potrebno podići svetilište.

 Ono što ostaje da se sazna, ako se prihvati pretpostavka o zajedničkom egzistencijalnom preispitivanju Kiša i Papadiamantisa o fizičkom i metafizičkom prisustvu smrti među živima, jeste: gdje se rađa tjeskoba Papadiamantisova i pripovjedača Mrtvog putnika? Drugim riječima, koja je stvarna opasnost koja prijeti utopljeniku, a koja je, vjerovatno, uzrok njegove misteriozne plovidbe, kao i avantura koje odlažu njegovo sahranjivanje? Ovde smo veoma daleko od koncentracionih logora; nema ni progonitelja ni progonjenih; ni revolucija ni političkih procesa, ni tortura; ovdje nije istorija, već more koje proždire svoju decu. Čini se da djeca mora – mornari, pastiri, monasi, seljaci malog ostrva, prihvataju svoju sudbinu u tišini, uzdajući se u Bogorodicu, čija je ikona puna svjetlosti pronađena jednog prelijepog jutra prije hiljadu šeststo godina, zakačena o granu hiljadugodišnjeg bora.  To je takođe slučaj Kostasa Stamatakisa, utopljenika.

Tražio je od Bogorodice – kaže pripovjedač – milost da bude sahranjen u zemlji svog malog ostrva, na steni udaranoj valovima, gde se čini da se talas obraća mrtvima misterioznom uspavankom. A Bogorodica je uslišila skromnu molitvu.   Na početku se čini da je sve dovoljno jasno: utopljenikovo tijelo pronađeno je u podnožju jednog školja, nedaleko od groblja. Bogorodica je stvarno uslišila njegove molitve. Ali molitve mrtvog čovjeka ne mogu učiniti ništa pred lokalnim vlastima i ljekarima koji moraju utvrditi uzroke smrti. Da li su oni njegovi neprijatelji? Da li su oni neprijatelji „čistog i autentičnog naroda” koji vjeruje u čuda?   Brodolom je preživio jedan čovek, Kostasov brat. Gianis, preživjeli, za razliku od svog brata koji je bio „sam na svijetu”, ima ženu i petoro ili šestoro djece. Uprkos žalosti koja ga je pogodila, on misli da je „nakon svega, ako se već njegov brat utopio a on se spasio, izgledalo da je more u svojoj blagonaklonosti jednom učinilo pravednu stvar“. Gianisova tiha pomisao odmah postaje vox publica:    Nije on jedini razmišljao na taj način; svi oni koji su poznavali situaciju dva brata pomislili su to isto, takođe kad su saznali za tragediju, ali naglas.   Da li je mrtvac putovao deset dana plutajući morem da bi se udaljio od svojih porodičnih veza, od  trga, od gomile radoznalih koji su se, otkrivši leš, izgubili u hiljadu nagađanja i hiljadu sumnji o njegovom putovanju?   Živio je diskretno, smjerno, skromno. Mrtav, nije namjeravao nikome da smeta. Na ovom malom grčkom ostrvu veoma smo daleko od velikih progona dvadesetog vijeka, ali izuzetno blizu onome što je zaista ljudsko: vjeri u vlastiti intimni svijet siguran od svakog progona. To je nešto što je čak i na tom malom ostrvu veoma teško doživjeti ako mrtva osoba mora da postane „putnik“ kako bi vodila „diskretno postojanje“.  Ono što je neuporedivo kod Papadiamantisa: njegov stalni pokušaj da otrgne smrt iz nesmotrenosti, bilo da se radi o ljekarima, vlastima ili stanovnicima koji ne vjeruju u čuda.   Postoji još jedan aspekt u priči, koji se na kraju otkriva na neočekivan način. Mrtvi muškarac je prevezen na groblje, ali vlasti se ne odlučuju za autopsiju. Leš će ostati nesahranjen cijele noći. U sljedećem poglavlju scena se odjednom mijenja. Nalazimo se „u malom baru Aleksisa Barbadimosa” u društvu vesele družine koja raspravlja o „grobovima i leševima”. Jedan od drugara se kladi da će sa mrtvacem provesti sat vremena pod zvijezdama. Pripovjedač se prisjeća sudbine Sofoklovog Ajaksa. Čak i ako izgleda da je drugaru znana epizoda opisana u tragediji, niko ne želi da sahrani i oplače „mrtvog putnika“: radi se o priči, o opkladi u kojoj nema ničeg  ozbiljnog i čija je jedina svrha smijeh nad „grobovima i leševima”.  U sljedećem pasusu scena se ponovo mijenja. Ujutro ljekari stižu na obdukciju. Narator se sjeća citata: „Hoćete li učiniti čuda za mrtve? Hoće li ljekari ustati da vas hvale?” Pitanja su preuzeta iz Psalma 88. Naratorova patnja zbog sudbine mrtvih je opipljiva. Da li je biblijski citat tu da ga naglasi? Ili, naprotiv, da nas oslobodi tereta smrti? Da li naglašava usamljenost pripovjedača – vrlo sličnu onoj mrtvog čoveka? Ili to označava njegovu udaljenost od zajednice ljekara, vlasti i suseljana pokojnika koji negiraju dokaze o čudu?   Priča se završava citatom koji je ovaj put preuzet iz Odiseje: Elpenorovom molitvom Odiseju da ne napusti njegovo tijelo „bez suza ili sahrane” i da mu sagradi grobnicu „pored mora što se peni”.   Koja je svrha ovog posljednjeg citata? Je li to upozorenje da se ne napuštaju stari običaji? Ili se, kao u prethodnim slučajevima, radi o dokumentima čiju vrijednost, osim pripovjedača (a možda i pokojnika), niko više ne razumije?   Beskorisno je pitati se previše o značenju ovakvog završetka. Zaista – a to vrijedi za sve novele ovog grčkog pisca – Papadiamantisova umjetnost je drugdje: u koegzistenciji registara, naizgled udaljenih i međusobno nespojivih izvora unutar krajnje ograničenog prostora kratke priče. Nije li to izuzetno iskušenje umjetnosti da se na osam stranica spoje životni uslovi mornara, siromaštvo, verovanja jednog naroda, božanska intervencija, prozaičan i beznačajan život male zajednice, priroda koja je ponekad strašna, ponekad saosećajna, Sofokle, komična anegdota, Biblija, Homer? Koegzistencija naizgled nespojivih elemenata u okviru jedne arhitektonske cjeline predstavlja izum i ljepotu moderne umetnosti, od kojih je Papadiamantisov Mrtvi putnik iskra koja rasipa nesvakidašnju svjetlost i obasjava jutro grčke proze 20. veka.

Sa italijanskog preveo: Božidar Stanišić

Massimo Rizzante (1963) – italijanski pjesnik, esejista i prevodilac.

Od 1992. do 1997. bio je učesnik pariskog Seminara o evropskom romanu koji je vodio Milan Kundera. Predaje na Univerzitetu u Trentu. Objavio je pjesničke zbirke Ljubavna pisma i druge propasti (1999), Niko (2007), Škola topline (2013) i Samoća bez usamljenosti (2020). Objavio je knjige eseja Nismo posljednji (2009), Beskonačni dijalog (2015), Geograf i putnik (2017) i Stablo romana (2018).

Za izdavača Adelphi je preveo sa francuskog Pozorišnu zavjesu (2005), Susret (2009) i Praznik beznačajnosti (2013) Milana Kundere te Novembarsku simfoniju i druge pjesme Oskara Milosza (2008). Između ostalih, uredio je izdanja na italijanskom: Lament nad Beogradom Miloša Crnjanskog (2010), Mjesečare Hermanna Brocha (2010), Svjetsku školu – devet eseja o romanu 20. vijeka (2012,  Ranjivu tačku  Nikosa Kahtitsisa  (2012), Doktor Harc i druge pjesme Osvalda Lamborghinija (2012), Izgnan ovdje i tamo  Juana Goytisola (2014), Živote romana Thomasa Pavela (2015), Kritiku i fikciju Rikarda Piglie (2018), Neobjavljeni život. Dnevnik –  antologija 1933-1993 Miguela Torge (2020). Esej Indiskrecija i smrt je objavljen u njegovoj zbirci eseja Nismo posljednji.