Baš me pogodila vijest da je umro Teofil Pančić, prerano – u pedeset i devetoj godini. Volio sam ga čitati, svašta je znao, imao duhovitu, razigranu rečenicu, pisao je u tradiciji Vlajčića i Tirnanića, ali i Tenžere, a ponajviše Mandića, kojemu je bio i politički blizak.

Pančić je dugo živio u Zagrebu i osjećao ga svojim gradom, a hrvatske pisce svoje generacije – fakovce predstavljao je znalačkom tekstovima i u beogradskoj štampi i zagrebačkom tisku.

Nas dvojica smo se zbližili govoreći na nekim promocijama, uglavnom Mandićevih knjiga, a mislim da su poštovanje i naklonost bili uzajamni.

Iznenadio sam se stoga kad me Teo u jeku moje polemike s Jergovićem prije 13-14 godina napao, pristavši uz Jergovića. Osjećalo se da to ne piše baš punom snagom, iz čista srca. Pročitavši pomislio sam, dragi Teo, nije ti trebalo, napisao si baš smušen tekst.

Nekoliko dana poslije slučajno sam se sreo s Teom u Mesničkoj, mimoišli smo se negdje kod Fijakera bez pozdrava. A onda prošavši nekoliko koraka obojica smo zastala u istom trenu, okrenuli se i pošli jedan drugome u susret. Zagrlili se čvrsto. Nije mi morao ništa reći, znam da su tih dana Rizvanović, Lovrenović i sam Jergović nazivali brojne svoje prijatelje tražeći od njih da me napadnu pokazujući javno da su na Jergovićevoj strani. Kao što mi je rekao Enver Kazaz, jebi ga, morao sam, Jergović bi me zatefterio u knjigu svojih neprijatelja za cijeli život, a ti si dobroćudan, objasniti ću ti.

Tako sam se i s Teom brzo izmirio. Taman posla da tako talentiranog pisca , čiji mi se politički i životni stavovi toliko sviđaju, pretvorim u vječnog neprijatelja.

Baš mi je žao, dragi Teo, izgubili smo te prerano!