Furio Jesi

Sestro burne tuge,
pogledaj
Trakl, “Lament”

Pisma što ih je Rilke pisao Xavieru Kappusu od veljače 1903. do studenog 1094. (završno je pismo datirano 1908.) uvriježeno se nazivaju Briefe an einen jungen Dichter, Pisma mladom pjesniku. Taj naslov, međutim, time što upućuje jedino na primateljevo stanje, gotovo da implicira kako onaj tko piše, savjetuje i upozorava jest pjesnik koji je barem dosegnuo zrelost, pjesnik daleko od mladenačke dobi. Rilke je zapravo nekoliko mjeseci prije veljače 1903. napunio dvadeset i sedam godina; to da je on pjesnik, to je već tada bilo teško osporiti jer je u to vrijeme za sobom već imao Geschichten vom lieben Gott [Priče dobroga Boga] i Buch der Bilder [Slikovnica]; za onoga tko pozorno sluša zbunjujuć je autoritativan ton što ga on preuzima u pismima Kappusu: autoritativan ton čak u opasnoj gesti dok promišlja i ima hrabrosti izjaviti: “Biti umjetnik znači: ”. U tome je on izgleda na zanimljiv način (premda s manje uzbuđenja) blizak Rimbaudu iz pisma o “vidovitom”, to jest prototipu “mladog pjesnika”, svjesnog autoriteta što mu ga mladost dodjeljuje, čije se preobrazbe tijekom 19. stoljeća mogu pratiti počev od Byrona. U pismima iz svibnja 1871. Rimbaud ne oklijeva promišljati, bezrezervno izjavljivati “biti umjetnik znači: ”, izlagati životne zgode i nezgode o sebi i ostalim “horribles travailleurs”. Ako se usporedi Rilkeovo upozorenje Kappusu kako treba “sazrijevati poput stabla koje ne goni svoje sokove” sa slavnom Rimbaudovom izjavom da “pjesnik čini sebe vidovitim pomoću dugog, neizmjernog i promišljenog dereguliranja svih osjetila”, može se primijetiti da su, onkraj prvog, očevidnog i površnog kontrasta, dvojica pjesnika suglasna u tome da imaju u perspektivi dug i naporan hod prema nepoznatom (bilo bi bolje pisati “Nepoznatom”) jer za Rilkea je vrhunac sazrijevanja trenutak “kada bi nam bilo moguće da vidimo dalje nego što dopire naše znanje i još malo dalje od predradnji naših slutnji, možda bismo tada naše tuge podnosili s većim povjerenjem nego naše radosti. Jer one su trenuci u kojima u nas ulazi nešto novo, nešto nepoznato; naši osjećaji zanijeme u plahoj zatečenosti, sve se u njima povlači,

nastaje tišina, a novo, što ga nitko ne poznaje, stoji usred svega toga i šuti”; u Rimbaudovim riječima nužno dereguliranje osjetila za pjesnika je “neizreciva muka i potrebna mu je sva vjera, sva nadljudska snaga, jer time postaje više od ikoga veliki bolesnik, veliki zlikovac, veliki prokletnik – i vrhovni Znalac! – Jer on dolazi do nepoznatog! Jer je više od ikoga kultivirao svoju već bogatu dušu. On dolazi do nepoznatog, pa kad bi poludjevši napokon izgubio sposobnost da pronikne u svoja viđenja, on bi ih ipak vidio!” Podzemni kontinuitet iskustva nepoznatog koji povezuje ove dvije skupine sudova – dvije ispovijedi i, istodobno, dva autoritativna upozorenja – u prvome je redu svjedočanstvo strogog i branjenog humanizma koji odolijeva vremenu, ako se pod humanizmom može – kao što mi to smatramo – legitimno misliti na genuinu epifaniju mita o čovjeku. Iznikla iz matrice tog nepoznatog jest upravo u Rimbaudovim i Rilkeovim riječima slika čovjeka, jedino što niti Rilke niti Rimbaud nisu kazali “čovjek”, nego “pjesnik”. Ne treba ovdje pomišljati na paradoks: oni su kazali “pjesnik”, a ne “čovjek”, upravo zato da održe postojanom čovjekovu zbilju pred nepoznatim iz kojeg je iznikla; ako je potrebna dugotrajna muka, ako je potrebno neprekidno strpljenje, sporo sazrijevanje kako bi, inače rascijepljena na rođenje i smrt, u jednoj jedinoj točki bila preobražena epifanija nepoznatog, ako je to neophodno kako bi pjesnik bio pjesnikom, to prije svega znači da čovjek – čovjek, budući pjesnik – stoji pred nepoznatim i ne nalazi se vječno u njegovoj matrici. Kao što smo već kazali, to je mit o čovjeku: onaj koji izniče iz nepoznatog poput svih mitskih epifanija, ali istoga se trena uzdiže nasuprot njemu. To je antropofanija koja sadrži u sebi epifanije svakog mita i kraljuje nad njima dok se zajedno s njima širi.

Da su Rimbaud i Rilke kazali “čovjek” umjesto “pjesnik” – da su, dakle, isključili dugotrajno trpljenje i sazrijevanje (a po vlastitoj unutarnjoj nužnosti i sazrijevanje je produženo dereguliranje osjetila) – oni bi bili smjestili čovjeka odviše opasno pokraj nepoznatog: posve otvorenog nepoznatom, tako da rođenje gotovo i nije iskrcavanje na nekom žalu, nego tek trenutačno pomaljanje valova na površini. Priznati postojanje toga žala, kazati štoviše da je ostankom na njemu moguće sazrijevati prema trenutku kada će sam taj žal postati otvorenim prostorom – čak i prema nepoznatom – ne znači, riječima nešto manje postojanog humanizma, “vjerovati u čovjeka”, nego kontemplirati i iskušavati mit o čovjeku.

Uostalom, ima u Rilkeovim pismima Kappusu izvjesnosti oko prepoznavanja u antropofaniji neophodnog precedensa teofanije: dugotrajno sazrijevanje svakog pjesnika tek je tren u kozmičkom sazrijevanju iz koje će jednog nadolazećeg dana biti rođen Bog, ali trena koji već obuhvaća u sebi shemu kozmičkog zbivanja pa stoga potvrđuje konsenzus između čovjeka i

kozmosa koji mitu o čovjeku daje formu, jest sama forma mitske antropofanije. Nije daleko od toga Rimbaudovo proročanstvo u pismu o “vidovitom”, najava da će pjesnik postati “množitelj napretka” kada će “odrediti količinu nepoznatog što se u njegovo doba budi u sveopćoj duši”. U tom hodu prema epifaniji nepoznatog ili, drukčijim riječima, prema identifikaciji rođenja sa smrću u otvorenom prostoru oko zemaljskoga žala, čovjek – sve dok čovjek traje – mora biti pjesnik, točnije “mladi pjesnik”, onaj koji je u hodu. Budući da nema završetka hodanju prije smrti, koja je upravo najzreliji plod onog dugotrajnog strpljenja, pjesnik je uvijek “mladi pjesnik”; u posveti Faustu stari je Goethe govorio budne svijesti o “dahu mladosti” koji se vraća i pjevanje čini zbiljom.

Kako se pojavljuje naspram tame, tako mit o čovjeku dubi svoj korijen u toj tami i stoji spram nje kao rođenje spram sati što prethode dolasku na svijet: za Rilkea spram iskustva spola. Ono što bi se moglo pokazati kao velika Rilkeova kriza – nezaliječena niti Elegijama – to jest misteriozno seksualno iskustvo koje će ga navoditi da izjavljuje: “Ljubav prije svega ne znači nestati, predati se u sjedinjenju s nekim drugim (jer što bi zapravo značilo sjedinjavanje nečeg neobjašnjenog, nedovršenog, još nesređenog?), to je uzvišen poticaj za pojedinca da sazrije, da u sebi samom postane nešto, da postane svijet, da postane svijetom za sebe zbog nekoga drugoga, to je velika, neskromna zadaća koja mu je zadana, nešto što ga čini odabranim i pozvanim za uzvišenost”, možda je sudbonosna konzekvencija njegova humanizma. Ona, drugim riječima, proizlazi iz njegova nastojanja da spasi čovjeka od zida nepoznatog koji teži upiti njegovu sliku; jer čovjek, razumljen kao forma mita za koji smo kazali da je “mit o čovjeku”, jest jedan i sam spram kozmosa, unutar kozmosa, utoliko što njegova sama pojava jest konsenzus između njegove zbilje i one kozmosa pa stoga jest temelj, zrcalo, načelo teofanije; u ovom smislu čovjek, der Mensch, jest jedan jer jedan bit će Bog.

Ovdje leži genuina priroda usamljenosti koju u pismima Kappusu Rilke ne prestaje spominjati kako bi “mladi pjesnik” imao nužnu popudbinu spoznaje i koja je obilježila zgode i nezgode njegove istodobno javne i tajne egzistencije. Ako u pismima Rilke potvrđuje da ljubiti jest najintimnija usamljenost jer mora s većom revnosti obvezati na vlastitu usamljenost, na vrhuncu Devinskih elegija, u završnim stihovima desete elegije, “mladi mrtvac” napušta ženskog vodiča (tužaljku) i zapućuje se sam “u brda praboli”. Ovdje se, uostalom, također dovršava zaključna identifikacija osobne sudbine i čovjekove sudbine, povezivanje “osobne smrti” (koju je Rilke uvijek štovao) s čovjekovom smrti, tj. smrti onog čovjeka jedinog i samog iz čije će se epifanije jednoga dana roditi teofanija. “Mladi pjesnik” postaje “mladi mrtvac”. No na vrhuncu svoje

usamljenosti, u trenutku kada s najvećom pribranosti okreće svoj pogled prema sebi, “mladi pjesnik” zahvaća u tim dubinama ne samo otkucaje vlastita bila, vlastito “najintimnije zbivanje”, nego također i dozivanje “sestara burne tuge”, kako je pisao Trakl, onih “napuštenih” koje poput njega iskušavaju ljubav kao najisključiviju usamljenost. To će biti rečeno u prvim Elegijama, mnogo godina nakon pisama Kappusu; pa ipak, sudbina “napuštenih” već je zaključena u očima onoga koji prisustvuje antropofaniji te imenuje “mladog pjesnika”. Jedan i sam jest čovjek jer jedan bit će Bog te zato jer takva forma duboka je zbilja njegova opstojanja naspram nepoznatog. Tko poriče ili zanemaruje takvu usamljenost, tko vjeruje da ljubiti jest različito od biti uglavnom sam, pripada “svijetu ne u potpunosti zrele i čiste spolnosti, nedovoljno ljudskoj, nego samo muškoj”. Nije slučajno to što u Requiem für eine Freundin [Rekvijem za jednu prijateljicu] žena koja je odabrala voljeti bez samoće jest ona koja je ostala bez svoje osobne smrti pa se stoga udaljila od čovjeka jedinog i samog te od konsenzusa s kozmosom iz kojeg on crpi pojavljivanje u vlastitoj mitskoj epifaniji.

Zapravo, neprolazna mladost “mladog pjesnika” sastoji se esencijalno u njegovu zadržavanju uz čas rođenja, tijekom kojeg je prispio na jedini žal na kojem mu je dopušteno sazrijevati prema smrti, dopušteno da smjesta ne padne ponovno u nepoznato. U Devinskim elegijama čovjek je stoga uvijek “adolescent”. Uvijek on konfigurira svoju pojavu u epifaniji mita o čovjeku te se stoga neprestano zadržava u blizini trenutka rođenja – koji upravo jest trenutak antropofanije. Onkraj rođenja, uostalom, otvara se tmina s kojom su “mladi pjesnik”, “adolescent” i “mladi mrtvac” u nekoj misterioznoj prisnosti (…). “Sve mora dozrijeti i tek se tada može roditi”, kaže Rilke Kappusu; onaj koji sazrijeva, ili štoviše jedino onaj koji sazrijeva, jest mlad jer mladost je podudarnost s prvim trenom antropofanije, onim koji u svojoj najintimnijoj tajni već o sebi jest sazrijevanja i rađanje, ako se misli na teofaniju koja će iz njega uslijediti. (Ulomak iz knjige Književnost i mit, 1968)

Prijevod: Ivan Molek

Ilustracija Jesi Quodlibet