Mitovi i legende su duboko ukorijenjeni u podsvijesti ljudi. Još od propasti Troje, koja se prema istraživanjima meksikanca Roberta S. Prajsa nalazila u delti Neretve, postoji vjerovanje o zagonetnoj „plovidbi izgubljenih duša“. Prema legendi ovaj „ples mrtvih“ (a kasnije i njihova plovidba barkama deltom Neretve) dešavao se samo onda kada rijeka otpočne „teći uzvodno“, što se smatralo prvorazrednim spektaklom prirode. U davna vremena je ovo bilo golemo i teško razumljivo čudo. Danas znamo da se ovaj zaista neobični prirodni fenomen dešava pod uticajem plime i oseke i to samo u iznimno sušnim godinama kada vodostaj rijeke jako opadne. I onda kao na nečiji tajni znak talasi plime i šumovi mora, kao u onoj pjesmi sarajevskih Indexa, pokuljaju rijekom „uzvodno“. I onda iznenada, zavjesa se podiže i predstava počinje. U ovom zaista čudesnom fenomenu prirode uživa i sama boginja Talija. Noć je punog mjeseca i već spremna Homerova „slijepa publika“ nestrpljivo osluškuje šapate. Eter je i onda postojao, kao što i danas postoji, te se tihi šapat „mrtvih duša“ mogao jasno osluhnuti. Prvo se u daljini začu tupi udar vesla, a onda se ubrzo iz magle koja se nadvila nad rijekom pojavi stari drveni brod. Po unaprijed osmišljenom planu u dogovoreno vrijeme našao se lađar na dogovorenom mjestu sa svojom barkom, koja se lagano ljuljuškala na vodi dok su je zapljuskivali talasi. Kad se na horizontu konačno ukazao pun mjesec „mrtve duše“ odnosno nevidljivi tajanstveni putnici su počeli pristizati. Brodica se u jednom trenu malo nage pod težinom nekog debeljuškastog putnika. „Ponovo on“, tiho promrmlja barba, prepozna ga po žaru kubanske cigare koja na tren svojim žarom bljesnu u noći. Publika, koja je do tog trena mirno pratila „čudesa prirode“, takođe prepozna zagonetnog putnika i nestrpljivo uzviknu. „Čerčil“. Začu se komešanje, žamor i međusobno sađaptavanje. „Opet se na brod ukrcao Vinston Čerčil“, govorili su razdragano jedni drugima. Kapetan broda ih umiri strogim pogledom držeći pod miškom knjigu „Pogled u noć“ književnika Marijana Grakalića. Na sebi je imao mornarsku majicu i crvenu kapicu poput legendarnog Korte Maltezea.

Ponovo zavlada tišina i ukrcavanje „mrtvih duša“ se nastavi. Dok se „nebeski putnici“ ukrcavaju nije se loše prisjetiti da je prije nekoliko godina još jedan (ovaj put živi) britanski premijer plovio deltom Neretve u jednoj sličnoj brodici što govori da mitovi i stvarnost mogu ponekad zajedno „zaplesati kroz noć“. Kao što znate radi se o nekadašnjem gradonačelniku Londona, a kasnije i britanskom premijeru Borisu Džonsonu. Kao što vidite, tanka je linija koja razdvaja svjetove. Možda i ne postoje dva Svijeta nego „jedno veliko jedinstvo“, kako je tvrdio Rilke. Sa obale se ponovo začuo tihi žamor, publika se uskomešala. Ritual se neplanirano odužio, vrijeme za prijem „mrtvih duša“ je iscurilo. Kapetan je sve nervozniji. Opasna je ovo igra, tiho prošapta, svako od njih na jednom svom ramenu đavola a na drugom boga. Zabrinuto primjećuje da je njegova lađa otežala, da tone sve dublje i dublje, tako da je voda dospjela skoro do samog ruba lađe. Ta okolnost mu govori da su se već ukrcali njegovi putnici (mrtve duše), iako ih ne vidi. „Brod je pun“, prozbori barba sam sebi i otplovi sa svojim teretom niz rijeku prema otvorenom moru.

Dakle, riječ je ipak o „šapatima Neba“ koja struje kroz eter i oni skrivaju najveću tajnu Svemira. Leonardov „sv. Gral“ je tražen na pogrešnim mjestima i na pogrešan način, on se skriva u eteru. Viljem Batler Jejts je u sličnim pojavama nagovještavao „božanske impulse koji najavljuju novu „eru“, što je vidljivo u njegovoj pjesmi „Drugi dolazak“:

„Zacjelo neko otkrovenje je blizu; Zacjelo Drugi dolazak je blizu / Drugi dolazak! Tek što izgovorih ove riječi / Kad ogromna slika iz Spiritus Mundi / Uznemiri moj pogled: negde u pustinjskom pijesku / Obličje lavljeg tijela i glave čovjeka, / Pogleda prazna i nemilosrdna kao sunce / Pokreće svoje spore sapi, dok se svud oko njega / Vitlaju sjenke rasrđenih pustinjskih ptica. / Mrak se opet spušta; ali sad znam / Da je dvadeset vjekova kamenog sna / Koljevka uznemirila u mòru, / I Kakva surova zvijer, konačno joj je kucnuo čas, / Pokunjena ide ka Vitlejemu da se rodi?“

Jejts ovdje nagovještava novu kosmičku smjenu, jednu novu revoluciju, a stvarna revolucija se ne može ostvariti bez svog metafizičkog odraza na nebu. Daleka nam prošlost potvrđuje istine, od kojih čovjek strahuje, ali u koje polaže svoje nade u spasenje. Međutim, ta kosmička smjena se ne mora dogoditi kao božji silazak na zemlju, do čega drže religije. Vasiona je zagonetka sa više rješenja, u kojima pitanja dobijaju ulogu odgovora, a odgovori su istovremeno i pitanja.

.

MARKO RAGUŽ Sarajevo, 07. 02. 2025.