Zadnji dani za mene su bili komplicirani, no kad sam se sabrao, zapravo sjajni. Prilika da konačno istjeramo medu iz brloga.

Ja sam Virovitičanin, davno sam otišao. Svih tih dvadesetak godina gledam Grad, sastrane, povremeno se uključim, kroz pisanje, hvalim, kritiziram, upozoravam. Sada kada se više nisam htio uključiti, uključili su me. ON i njegovi. Ne onog balavca od prije skoro 30 godina koji je otišao jer nije htio pristajati na to vaše, duboko pogrešno, koruptivno koje je do danas nabujalo do nesagledivih razmjera, već čovjeka na pragu pedesete, s integritetom i karijerom iza sebe.

Taj moj grad, bio je oaza mirišljavih livada punih leptira, malih gradskih ulica s drvoredima lipa. Kad zamirišu, znaš, ide ferje. Grad šume u parku gdje sam se prvi put poljubio, starog i novog bazena podno parka. I novi je u međuvremenu postao stari, bivši. A ON i njegovi, već skoro desetljeće obećavaju novi. Kao i brzu cestu do Virovitice.

Kad sam prije skoro tri desetljeća rekao da sam Virovitičanin, ljudi bi se sjetili tog parka i tih drvoreda. Ali njih više nema. A nismo to mi Virovitičani htjeli. Kad sam rekao da sam Virovitičanin; A tamo je Đuro Dečak, naši dečki. Sjetili bi se Virovitičana koje su slančili jugo oficiri još daleko prije rata. Neki drugi se sjete Milana Nikolića, Franje Martina Fuisa (FraMaFu), Jana Vlašimskog. Naših Pemaca i naših pradidova Mikeša. Sjete se duhana i rukometa. Šećera i klompi. Kazališta i naših glumaca iz Gruntovčana. Kako tko.

Zadnjih petnaestak godina kada kažem da sam Virovitičanin uzdahnu i zavape; Jooooojjjjj pa od tamo je onaj Đakić. Onaj je dovoljno, bez daljnjih objašnjenja. Da, nakon svega je ostao samo on.

Okupljanje traje – borba se nastavlja!

(facebook)