Mi smo bili dva različita svijeta, ali bio mi je drag. Čak toliko da sam u trenutku njegove smrti osjetio potrebu da to obilježim ovim nekrološkim zapisom:

“Umro je Ćiro. I baš mi je žao.

Toliko je bilo toga po čemu smo se razlikovali, ali svejedno bio mi je simpatičan, volio sam ga. Ne samo zbog sportskih uspjeha; uostalom, to prvenstvo Jugoslavije iz 1982. neprirodno je medijski napuhano u usporedbi s nizom Hajdukovih titula tih godina.

Pa i kasnije, kao trener reprezentacije, Ćiro je po poznavanju nogometne teorije bio inferioran Iviću. Ali Ćiro je bio nenadmašan u stvaranju borbenog duha reprezentacije, jedinstven u – kako bi on rekao- “galvaniziranju” skupine momaka da daju sve od sebe i tako vrhunski motivirani i elektrizirani pobjeđuju u transu i mnogo moćnije reprezentacije.

Politički, bili smo dva udaljena svijeta. On obiteljskim podrijetlom vezan za ustašku tradiciju, ja za partizansku, on veliki katolik, ja nevjernik, on državotvorac, ja “jugonostalgičar”…

Dobro, hedonisti i ženoljupci obojica, ali on se udvarao političarkama i damama iz šoubiznisa, ja intelektualkama i umjetnicama.

Uostalom, on ipak bio neusporedivo poznatiji, medijska megazvijezda, ja leksikograf i piščić iz kulturnjačkih rezervata.

Ali volio sam njegove slobodnjačke ekskapade, velikog katolika koji je sklon verbalnim opscenostima, razgaljivala me njegova spontana duhovitost, sklonost da se našali na vlastiti račun.

Susretali smo se ponekad oko kafića u centru grada; kad god bi registrirao moj pogled, uvijek me prvi pozdravljao. Mislio sam, poznaje toliko ljudi da preventivno sve pozdravlja čim ga znatiželjnije pogledaju; poslije sam shvatio da ponešto i zna o meni, da prati i zbivanja u kulturi. Jako voli neke novinske pisce: od Tenžere do Zime.

Početkom dvijetisućitih nekoliko sam se puta našao s njim, bio je istaknuo kandidaturu za predsjednika RH, pa sam mu predložio da u Profilu tiskamo u obliku knjige ekstenzivni biografski intervju s njim; sugerirao sam da bi taj razgovor mogao voditi Darko Hudelist. Ideja ga je u početku privukla, očito mu je imponiralo da se ja nudim kao urednik, a i Hudelist mu je bio vrhunski novinar. Ipak je naposljetku odustao, nije bio siguran da ja kao prononsirani ljevičar pristupam s najboljim namjerama, a osim toga i Hudelist mu se činio kao novinar i publicist suviše obilježen kritičnošću prema HDZ-u i Tuđmanu.

Žao mi, nisam imao nikakve destruktivne, ironizacijske namjere; bio sam uvjeren da će Ćiro u tandemu s Hudelistom stvoriti sjajno, duhovito štivo.Da će pritom pokazati svoje čovjekoljublje, koje mu je važnije od nacionalističke uskogrudosti.

I nije me stoga iznenadilo kad je Ćiro prije nekoliko godina odlučio poduprijeti izbornu listu SNV i kad se slikao s od nacionalista omraženim predstavnikom Srba Pupovcem.

I još jednom, žao mi, otišao je velik i uspješan trener, široka bosanska duša, pomalo boemska, čovjek koji je znao izmiriti svoj patriotizam s ljubavlju prema pripadnicima svih nacija. Beskrajno topao i duhovit čovjek, slava mu “