Katolička Crkva u Hrvata ovih dana obilježava Stepinčevo, ističući blaženog kardinala kao neupitni moralni autoritet.

Baš neupitni?!

Mene zanima što Stepinac može poučiti moju djecu, posebno moje kćeri! Kakav model života mogu ponuditi oni koji se pozivaju na njega?

Sjećam se svojega golemog razočaranja kad sam osamdesetih u Danasu čitao fragmente njegova Dnevnika. Dnevnik stilski banalan i priprost, plitak misaono, konzervativan, neintelektualan, pun otvorene mržnje ne samo prema komunistima, nego još više prema građanskim liberalima. Radi se očito o zatucanom kleriku koji mrzi suvremenu civilizaciju, koji bi nas najradije vratio u srednji vijek. Da je danas živ, Stepinac bio bio radikalna unutarcrkvena opozicija papi Franji. Siguran sam da bi predvodio one klečavce na Jelačićevu trgu. Protiv suvremenih emancipiranih žena kao nositeljica bluda i svekolike opačine.

Evo, ulomka iz njegova Pisma učenicama domaćinskih škola. Govorimo danas toliko o nasilju nad ženama, a što je ovo nego nasilje nad emancipiranom i ravnopravnom figurom žene?!

Ne dam vam da mi u hrvatskim školama odgajate kćeri u Stepinčevu duhu: ako budu morale biti na školskim satima gdje ćete ih ovako poučavati, sve ću učiniti da ih kod kuće poučim – suprotno Stepincu – da budu samosvjesne, emancipirane, ravnopravne i ponosne što su žene!

“U duši žene, gdje je ponestalo pijeteta prema Bogu, ruši se brzo i zid ograde, koja brani poštenje i ponos žene, a to je stidljivost. Uzalud će žena nastojati da iznudi poštivanje od strane muškaraca dok se bude više vidjela na bučnim ulicama i razuzdanim zabavama nego u kraljevstvu svoga doma. A kad po nesreći izgubi poštenje i padne žrtvom tjelesne pohote, onda je njezin život vrlo gorak, a svršetak vrlo žalostan, prema riječima Svetoga Pisma: »Svaka žena bludnica bit će zgažena kao smeće na ulici.«

Konačno, u duši žene koja prezre Boga i svoje poštenje, ponestaje i jakog motiva za rad. Svatko naime, tko malo pozna život, može zamijetiti, da su najbolje kršćanke uvijek i najbolje radnice, kao i obratno, tamo gdje nema straha Božjega, nema ni savjesnoga rada. A to je posve razumljivo. Zadnji naime kontrolor našega rada, kojemu ništa ne izmakne i koji ga plaća nadzemaljskom valutom, to je Gospodin Bog. Bolje kontrole nema za čovjeka, niti jačega motiva za domaćicu, koji bi je poticao da sve žrtve svoga čestitoga zvanja prinosi na oltar svoga doma, nego što je misao na Boga.”