U trenutku monstruoznih planova o velebnoj rivijeri Bliskog Istoka i humanom preseljenju nesretnika iz Gaze skinula sam s police, po ko zna koji put, tri zbirke malo nam poznate palestinske poezije. Stajala sam nad knjigama zatvorenih očiju i lutala po slikama filma Pijanist, teškim slikama holokausta, jednako zgrčena kao i svaki put kad sam ga pogledala, a onda sam se najednom našla pred prizorima iz izraelskog filma Fokstrot nastalog prije ovog pakla u Gazi. Težak film, ali nekad davno čak me nasmijao: mladi Izraelac služi vojni rok na kontrolnoj točki s rampom, lako je pogoditi kojoj i zašto, dakle na kontrolnoj točki kroz koju bez dokumenata može prošetati samo deva. I šeće deva, mirno, dostojanstveno. Krasan kadar, veličanstven: predivna slobodna deva!

Smijeh kroz suze… ali kako u ovaj kontekst uopće ulijeće asocijacija na smijeh? Od 1948-e, nakon neopisivih nacističkih zločina i tuđih patnji koje još uvijek vučemo za sobom, bili smo i svjedoci nerješavanja palestinske tragedije. Ideja o dvije države, jedina poštena i ljudska, do danas se samo spominje. I evo, stigli smo k vrhuncu monstruoznosti.

Okrećem se knjigama. Najprije otvorim Prvenu molitvu iz Gazinskih glasnika:

Molim te, moja draga bebo

Ne izlazi

Iz majke svoje –

Kaže prvonoseća Palestinka

Drhtavih ruku prevrćem dalje. Evo Glasova arapskih žena, evo Naomi Shihab Nye, evo zadnjih stihova Male vaze Hebrona :

Muškarci i dječaci, moleći se dok umiru,

Ispadaju iz svojih koža.

Čitava abeceda života,

Glave i repovi riječi.

Rečenice, način na koji kažu.

„Ya Allah!“, kada su zapanjeni

Ili „ya ani“ za „to znači“ –

Slomljeno staklo ispod nogu

Još uvijek sja.

Ali djeca Hebrona spavaju

S braćom koja padaju s teškim udarcima

I s dugom tugom crvene boje.

Zaustavljam se kod Najwana Darwisha i zbirke Više nemamo što izgubiti i tu ostajem. Volim tog palestinskog pjesnika. Univerzalist je i kozmopolit, humanist daleko od klanjanja ideji krvi i tla, bez pardona pred nacionalistima s izraelske ili palestinske strane. Njegova pjesma koja se otvara prva, već navikla na prevrtanje, Sloboda je koja se pred očima spaja sa slikom Eugenea Delacroixa:

Sloboda na barikadama ima dvije gole sise

U desnoj joj je ruci francuski barjak

A u lijevoj puška s bajunetom

Ali gle samo gazi po ljudima

Bosonoga Sloboda

Nakon ove snažne poruke da se sukobi ne rješavaju oružjem evo i pjesme Osobna iskaznica, malo s početka, malo s kraja:

…ja sam nježnije od ljetnog

Povjetarca

Grlio svoju braću na sve četiri strane svijeta…

Jedan prozor moje kuće gleda na Grčku, u sobi je ikona

okrenuta prema Rusiji, sladak miris što se neprestano

širi iz Hijaza,

I zrcalo: čim stanem pred njega vidim sebe uronjenog u

Proljetne vrtove Shiraza, Baukhare i Isfahana.

Ako si nešto iole manje od ovoga – nisi Arapin.

Silno Darwish voli Palestinu:

Kad odem iz tebe, pretvorim se u kamen

Kad ti se vratim, okamenim se

Ponekad gleda svoj Odraz u ogledalu i ne zavarava se:

Ponekad pogledam u ogledalo i vidim

Ideal kojem težim –

Velikodušnog spasitelja na kojeg čekam

Vidim obris ljepote kako se mrešks

Kao rijeka plemenitosti

Ali odmah kažem sebi:

Zaveži i odvrati pogled

Ti Narcisu u vrtlogu cionističkih laži

Zidova i kontrolnih punktova

Što se dižu svud oko tebe

Zaveži

I odvrati pogled

Od svoje takozvane ljepote

I završimo ovu tešku priču Gluhom sobom:

On sad visi na komadu drveta

Tako da mogu samo naglas urlati

U tim hermetički zatvorenim sobama:

On sad visi na komadu drveta

Noću i danju

Zimi i ljeti

Na vjetru, u vatri, na zemlji, u vodi

U tami, na svjetlu

On sad visi:

Svijet visi na komadu drveta

Ni deva više ne šeće kontrolnim punktom.

DODATAK, prijedlog za čitanje:

Najwan Darwish: Više nemamo što izgubiti

Glasovi arapskih žena (poezija)