Što radimo kad čekamo, što kada čeznemo, kad neodlučno, skvrčena kažiprsta oklijevamo pred vratima, bojeći se pokucati? Kad kolebljivo o sutrašnjem danu mislimo, nadajući se da ćemo možda naći po Baudelaireu ” “plodnu lijenost već zaboravljenu / i vječna njihanja mirisna nerada”. Naravno, obično tako ne ispadne. Brige, ti teški grozdovi u kojima nema slasti, vise na našim ramenima, mute sjaj očiju, poklapaju kosu i šaraju bore po koži. Nevolje, za koje znamo da će proći i da će “sve to jednom biti sutra”, ipak su tu, kao usukane sjene, koje iz zasjede čekaju da dobiju lica i oblike, gramzljive prste, kojima će nas ščepati za grlo. Teško se diše, kad se čeka, još teže kad se uspinješ strmim stepenicama, hlepeći na neki domašaj, uspjeh, nagradu za svoj trud.

Vesna K. govorila je: “Ja nemam cijelu sebe, ali onom tko me želi uzeti cijelu, dajem sve što imam”. Dugo mi je trebalo da shvatim, i danas mislim, da čovjek cijeloga sebe ima samo na mahove, na trenutke.Sve je proces u ljudskom životu, pa tako i sklapanje cjeline, što će ponekad trajati do kasnih godina.Lakoća, proplamsaji, poklonjena raspoloženja, zamasi, ushiti, pronalaženje vlastite Muze- sve to ima svoju cijenu, ima težinu i plaća se na miligrame. Govorim kćeri kako u površnim astrološkim tekstovima čitam da su Strijelci “naivni optimisti”, ali kako je mene ta kvalifikacija ipak dugo, dugo držala iznad vode. Uz neustrašivost, dakako: vidjela sam mnogo, imala sam što ljudi žarko žele, izgubila sam, otpustila sam, čega se imam bojati?. Svakako ne “prijelaza preko vode”, to je posve jednostavan čin, ako si bez težine.

Što čekam sada, u času dok ovo pišem? Da spletem zadnji struk na gnijezdu, kamo ću moći povremeno sletjeti. Da se proljeće otvori, da uronim nos među stranice novih knjiga, svojih i prijateljskih, da sjednem pored mora i ispružim leđa na kamenu u planinama. Da čujem kako se unuci smiju iz puna grla, da osjetim sunce na koži, vjetar u kosi, skladotvorni mir u mislima. Da se ostvari stih iz sevdalinke: “Da mi dođeš aman, da mi dođeš džanum, da mi dođeš rano u nedjelju…”. Uglavnom, kako ne bi sve ostalo u kontemplaciji i najavi, odoh u frizerski salon, pa su na toj zabrinutoj glavi majstorice nešto učinile,hvala im za trud i umijeće. A dalje ćemo polako, umijećem malih koraka ( to već svi znaju napamet, neću citirati). Šaljem u prostor dobre misli, vibracije i vedar duh.

Sretno nam bilo svima!”

.

F. G.