(Na fotografiji filozof Andrea Cavalletti)

Središte Bologne, rano popodne, sredina siječnja, modri montgomery kaput. Kratko prije silaska sa superbrzog vlaka poput francuskog TGV stigla je poruka Nikičina da je i on u Bologni, bit će više negoli pouzdan vodič po gradu, Talijani bi kazali Cicerone, Ciceron. Na zidu Cavallettijeve radne sobe u povijesnoj jezgri grada uokvirena hebrejska abeceda, polica s knjigama i fotokopiranom rukopisnom ostavštinom Furija Jesija. U tom su arhivu npr. sedam neobjavljenih pisama s početka 70-ih što su ih Jesi i Agamben bili razmijenili. Jesijeva su otipkana na običnom papiru, Agambenova na luksuznom i stiliziranom. Na jednom mjestu godinu dana mlađem Agambenu stoji: “Ljubaznije je, piu’ gentile, razgovarati na ti”. Cavalletti je pomalo ostao zbunjen jučer što mu se najavio gost iz Zagreba. Pravi nekonvencionalni sveučilišni profesor s naočalama na nosu. Dva sata dragocjenog razgovora. Na stolu nedavno objavljeni Charles Baudelaire. Lirski pjesnik u doba razvijenog kapitalizma Waltera Bejamina. Težak, iscrpljujuć i dugotrajan filološki rad. Predradnja i model za knjigu o pariškim pasažima i “prijestolnici 19. stoljeća”. Na polici sabrana Benjaminova djela u izdanju Suhrkampa. Također i Freudova.

Potom pješice idemo po gradskom centru radi fotokopiranja nedostupnih mi tekstova, uključujući i neobjavljene rukopise. Dok čekamo da fotokopije, a ima ih podosta, Cavalletti otkriva crnu anegdotu koja govori zašto Agamben nije nikada dobio posao na nekom cijenjenom talijanskom sveučilištu. I to posve prikladnom sinegdohom. Jednom prilikom Agamben se javio na raspisani natječaj, ali komisija ga je rušila jer nema diplomu filozofskog fakulteta nego pravnog. Premda se njegov diplomski rad bavio francuskom filozofkinjom Simone Weil.

Sjedimo u nekom bistrou, a pored nas skupina studenata i studentica. Na njihovom stolu se nalazi knjiga koja je prevedena i kod nas, Agambenova knjiga o Poslanici Rimljanima svetog Pavla. Bolje: prvih deset rečenica te poslanice. Dok prolazimo gradskim centrom Cavalletti svraća pozornost na dva događaja. Spomen–ploču studentu kojega je 1977. s leđa upucala policija; ni do danas nitko nije bio uhapšen i osuđen. Potom epizoda iz privatnog života, također iste godine. Kada mu je bilo deset godina, majka ga je vodila gradskim centrom, začuli su se pucnjevi i njih dvoje sklonili su se u prvu prodavaonicu hrane i uspjeli poleći po podu iako je vlasnik već spuštao rebrastu metalnu zaštitu od provalnika.

Na kraju druženja pješice idemo do glavnog kolodvora. Tamo se nalazi još jedna spomen–ploča. Radi se o osamdesetak žrtava bombaškog atentata ekstremne i izvanparlamentarne desnice. Za kraj poziv Cavallettiju da dođe u Zagreb. Opet zbunjeno: “A što bih tamo radio?”. A da možda održi predavanje u sklopu Subversive Film Festivala? Ili na Festivalu tolerancije o navodno mekšem i blažem talijanskom antisemitizmu?