Piše: Nera Karolina Barbarić, fotografija Jovica Drobnjak

Već više od pedeset godina staro-novi američki predsjednik Donald Trump čvrsto se drži maksime kako uspjeti: “Prvo je”, kaže Trump, “napad, napad, napad! Drugo je – samo poriči i nikada ništa ne priznaj. A treće i najvažnije – uvijek proglasi pobjedu i nikad nemoj priznati poraz.” Da se toga zaista i drži, vidjeli smo ovih dana, primjerice u njegovoj vanjskoj politici? Prvo je zaprijetio Palestincima preseljenjem iz Gaze, potom je obećao mir u Ukrajini uz “mali” bonus u rijetkim metalima (usput rečeno, njegov novi politički sugovornik Vladmiri Putin doktorirao je na Rudarskom fakultetu u Petrogradu upravo na rijetkim metalima te svoj “prvi milijun” zaradio početkom devedesetih godina, dok KGB nije imao ni za plaće, na rijetkim ruskim metalima koje je sa svojom “moćnom gomilicom” tržio određenim Europljanima iz obavještajnih zajednica po 150 do 300 puta većim cijenama!). Mir što ga je najavio Trump, a Putin se tom idejom navodno oduševio, sumnjičavo je komentirao Volodimir Zelenski. Zašto, pobogu, ako svi hoće mir i sve je kao svima jasno?

E, pa vanjska slika sukoba, spora, rata ili specijalne operacije – svejedno, između Rusije i Ukrajine nije onakva kakvu znademo od veljače 2022., ni od 2014., kako se češće tumači. Sukob je započeo već 1991. godine, pri samom stvaranju Ukrajine kao neovisne države. Ukratko, još od 1991. na stolu je cijeli set pitanja o kojima ni jedna ni druga strana nije imala sluha razgovarati s kompromisom. Pogotovo ne oko nekoliko najvažnijih pitanja, za koja mnogi ne vjeruju da će biti riješeni dobrotom Donalda Trumpa.

1. Kontrola Krima: Rusija na Krim polaže pravo na temelju činjenice da ga je carska Rusija otela od Turaka 1783. godine i napučila ga ruskim stanovništvom sa sjevera zemlje. Na ruševinama starog grčkog grada osnovan je Sevastopolj, a prvi put u povijesti Rusija je dobila pristup Crnom moru i kroz njega do Sredozemnog mora. Krim je ruski, ne kažu to samo Rusi. Godine 1954. Hruščov ga je, prigodom jedne povijesne proslave, prepustio Ukrajini. Dostupan je podatak da je to učinio kako bi izbjegao preuzimanje Krima od inozemnih vjerovnika kod kojih se još Staljin zadužio. Za goleme iznose državnih kredita (bilježenih na Rusiju) kao jamstvo je ponudio Krim. Kako bi u nemogućnosti servisiranja tih kredita izbjegao gubitak Krima, Hruščov ga je prebacio Ukrajini. To nikada nije ratificirano, niti je održan referendum o pripojenju, kako je to bilo određeno sovjetskim ustavom. Međutim, 1991. problem se pojavio u svoj svojoj strateškoj važnosti: preko noći se na Krimu, odnosno na ukrajinskom teritoriju, zatekla cijela ruska Južna flota, s 65.000 vojnika. Kome je trebala pripasti Crnomorska flota? Rusima? Ukrajincima?

2. Kontrola Kerčkog tjesnaca, koji pak daje pristup Azovskom moru, zapravo unutarnjem moru koje je Rusija smatra svojim od pobjede nad Turcima 1783. godine, definirana je ugovorom Küçük Kaynarca, koji je, zanimljivo, sastavljen u tri istovjetna izvornika (na ruskom, turskom i talijanskom jeziku, pri čemu bi u slučaju spora talijanska verzija bila obvezujuća).

3. Upravljanje sovjetskim nuklearnim arsenalom na teritoriju Ukrajine također je spor koji ustvari nikada do kraja nije riješen jer ni SAD nisu prihvatile stvaranje nove države s nuklearnim pogonom u vrlo turbulentnim vremenima raspada Sovjetskog Saveza (zato su Amerikanci vrlo brzo preplavili Ukrajinu, o čemu se danas vrlo malo govori…). Jer, pitanje je bilo što učiniti s 1900 nuklearnih bojnih glava na ukrajinskom tlu? Kodovi za lansiranje uvijek su bili u rukama Rusa, u Moskvi. Zato su Rusi i tvrdili da su oni vlasnici toga oružja. Amerika nikada ne bi dopustila Ukrajini da ima vlastiti nuklearni arsenal. S druge strane, Rusiji je susjedna država, iako teoretski prijateljska, opremljena nuklearnim arsenalom, bila nezamisliva i neprihvatljiva. Osim toga, Ukrajina nije bila u stanju upravljati tim arsenalom. Već 1993., kako se navodi u Quori, ” dvije pukovnije raketa SS-19 u Ukrajini povučene su i stavljene u skladište jer su komponente bojnih glava prekoračile svoj operativni vijek, a ukrajinsko političko vodstvo shvatilo je da Ukrajina ne može postati vjerodostojna nuklearna vojna sila jer nije u stanju održavati bojne glave i osigurati dugoročnu nuklearnu sigurnost”. U ukrajinskoj Deklaraciji o neovisnosti utvrđeno je – “ne prihvaćati, proizvoditi ili nabaviti nuklearno oružje”. 

4. Velika etnička manjina od 14 milijuna Rusa u Ukrajini (desetak milijuna u regijama Donbas, Odesa, Krim, južna Ukrajina i još četiri milijuna diljem Ukrajine, većinom u Kijevu) našla se stiješnjena između Ukrajine i Rusije (koje su jedna drugoj obećavale nepovredivost granica, ali nikada nisu definirale koje su to granice). Dokumenti s početka devedesetih govore o generičkoj granici koja počinje od sjecišta granica između Rusije, Bjelorusije i Ukrajine i završava u Crnom moru, no njezin točan profil nije određen. Te nedefinirane granice priznate su tek 1997. godine, nakon šest godina sudskog spora. Priznanje je kasnije jednostrano dezavuirala sama Ukrajina (2017. godine).

5. U sovjetskom razdoblju Ukrajinu je energijom opskrbljivala Rusija isporukama nafte, plina i obogaćenog urana za nuklearne elektrane. Ukrajinska proizvodnja bila je nedostatna za domaću potrošnju, a financijska situacija nove države nije dopuštala kupnju energenata po tržišnim cijenama.

6. Godine 1994., nakon samo tri godine ukrajinske neovisnosti, rasprave su još uvijek snažne, a Rusija je u stanju duboke ekonomske i institucionalne krize. Zapadom je zavladao strah da će nuklearno oružje raspuštene Crvene armije završiti u rukama terorista svih vrsta. Tim oružjem trgovali su najviše visoki dužnosnici, podjednako Ukrajinci, Rusi, Kazahstanci ili Bjelorusi. Iste godine, Ukrajinci i Rusi, uz pritisak Amerikanaca i Engleze kao jamaca, u Budimpešti su započeli pregovore o razgradnji nuklearnog oružja, koje je tada Amerikancima (ne Rusima) predstavljalo najveći problem. Ukrajinci su tražili nadoknadu za odustajanje od projektila i to samo onih kojima je već “istekao rok trajanja”, što je podrazumijevalo oko 42 posto od ukupnog broja bojnih glava, dok bi ostale htjeli zadržati dok im ne istekne rok trajanja i još dobiti šifre od Rusa za lansiranje. Upravo ukrajinski zastupnici iz zapadnih regija nisu željeli odustati od nuklearnog oružja, iako ga nisu znali održavati. Ukrajinski predsjednik Kravčuk izjavio je tada u parlamentu: ”Moramo se riješiti tog nuklearnog oružja. To je moje stajalište od kojeg nisam odstupio i neću odstupiti”. Nakon iznimno jakog pritiska Amerikanaca na Ukrajince potpisan je u Budimpešti Memorandum (dakle, ne ugovor!), prema kojem su se Ukrajinci obvezali riješiti bojnih glava pridržavajući se sporazuma SALT 1, a Rusi poštivati ukrajinske granice, koje još nisu bile zacrtane. Svi, pa tako i Englezi i Amerikanci, složili su se da će se međusobno konzultirati ako nešto pođe po zlu. Međutim, za bolje razumijevanje današnje situacije, valja reći da su se Amerikanci spretno oslobodili obveze interveniranja u slučaju nepoštivanja sporazuma pravnim podmetanjem riječi “uvjeravanja” da će se sporazumi poštivati, ali nigdje nije spomenuta jaka riječ “jamstva“, što bi podrazumijevalo izravnu vojnu intervenciju u slučaju spora. Memorandum je također podrazumijevao da će se bojne glave riješiti o trošku Rusa, koji su se odrekli 2,5 milijarde dolara ukrajinskih energetskih dugova Rusiji, dok su Amerikanci doprinijeli s ekonomskom pomoći Ukrajini u vrijednosti današnje 1,3 milijarde. Ukratko, Ukrajinci su se riješili bojnih glava, ali su sudionike u pregovorima natjerali da plate gotovo četiri milijarde dolara. Proces je trajao punih 14 godina pod nadzorom zajedničke rusko-američke komisije. U međuvremenu, i Kazahstan i Bjelorusija dobrovoljno su se odrekli nuklearnog arsenala na svojim teritorijima, bez ikakvih ekonomskih zahtjeva.

Za postizanje detaljnijeg dogovora između Rusije i Ukrajine trebale su još tri godine, što je izraženo kroz dva ugovora iz 1997. (to su obvezujući ugovori, a ne memorandumi): Ugovor o statusu Crnomorske flote i Ugovor o rusko-ukrajinskom prijateljstvu. Prema prvom ugovoru, Rusija je Ukrajini ustupila 122 broda svoje flote, 44 ratna broda, uključujući nosač zrakoplova, i 80 pomoćnih plovila. Utvrđeno je također da na Krimu može biti stacionirano maksimalno 25 000 ruskih vojnika. U zamjenu, Ukrajina je iznajmila bazu Sevastopolj i sve manje pomorske baze na Krimu do 2017. za iznos od približno 100 milijuna dolara na godinu. Ugovor je obnovljen 2010., s datumom isteka do 2042. i mogućnošću obnavljanja do 2047. No, u narednim godinama Ukrajina je, zbog nelikvidnosti države, prodala nosač zrakoplova (sestrinski brod ruskog Admirala Kuznikova ) Kini i većinu brodova koji su bili njen miraz samoj Rusiji. Brodovi su imali uglavnom ruske posade i zapovjednike, što je omogućilo kontakte između ukrajinskih mornaričkih časnika i krimskog separatističkog pokreta, koji je – to su činjenice – djelovao već devedesetih godina. Ukrajinske tajne službe pokušavale su, najčešće bezuspješno, kontrolirati flotu i riješiti se ruskih i krimskih obavještajaca koji su djelovali na ruskim i ukrajinskim brodovima. Ne čudi stoga što je 2014. glavni zapovjednik ukrajinske flote Denis Berezovski dezavuirao pučističku vladu u Kijevu i stao na stranu Krima i Rusije. A to su učinili i ostali zapovjednici brodova pod ukrajinskom zastavom, osim jednog koji je sam potonuo. Opterećena raspadnutim gospodarstvom i gospodarskom krizom, ukrajinska je vlada na kraju odlučila vratiti većinu brodova Rusima u zamjenu za daljnje financiranje dugovima opterećenog državnog proračuna. Cijela ukrajinska flota tada se svela na laka plovila.

Drugim ugovorom, nazvanim “Veliki ugovor o rusko-ukrajinskom prijateljstvu “, utvrđeno je da će dvije nacije poštovati međusobne granice, a kao relevantne uzete su administrativne granice iz sovjetskog razdoblja, kao i uzajamna obveza da neće koristiti svoj teritorij za narušavanje sigurnosti dviju država. Međutim, Ukrajina je odlukom parlamenta 2017. poništila valjanost tog ugovora, nakon čega Ukrajina i Rusija više ne priznaju međusobne granice...

Ukrajina je također Rusiji zajamčila poštivanje ruske manjine na svom teritoriju. Stvorena je posebna stranka, “Stranka regija“, koja je svoj politički fokus imala na provedbi federalističke politike i davanje širokih administrativnih sloboda regijama. Svedena na minimum nakon državnog udara 2014., stranka je postupno uništavana, a raspustio ju je i zabranio predsjednik Zelenski, koji je njene članove proglasio izdajicama i ruskim špijunima.

U ove komplicirane i delikatne rusko-ukrajinske odnose, i nakon slavnog Putinova govora u Münchenu 2008., SAD nisu gubile vrijeme i duboko su se infiltrirale u Ukrajinu, kako ljudima, tako i stalnim doticanjem novca ispod stola (o pet milijardi dolara govorila je i sama Victoria Nuland). Od američkog ulaska u ukrajinske strukture do državnoga udara 2014. prošlo je samo nekoliko godina…

Premda su se mnoga od načetih pitanja između Rusije i Ukrajine mogla riješiti pregovirima, Amerikance to nije zanimalo. Nikad ih nisu htjeli, ni prije 2014., ni nakon 2014., ni danas. Cilj je bio, kao i obično, rat! A na terenu su stvari sasvim jasne: Rusija polako otima Ukrajincima teritorij za teritorijem, a rat je samo dio pravog sukoba koji se odvija na mnogim frontama i razinama, od geopolitičke do ekonomske. Dolazak Trumpa ponovno na vlast i zivkanje Moskve sastavni je dio njegova trolanja i strategije s početka ovoga teksta. Jer, ne smijemo zaboraviti da je upravo Trump prije svoga prvog odlaska iz Bijele kuće smjestio 30 tisuća vojnika uz samu granicu Rusije…

Izvori: Politico,Quora, Meduza