Mašta je apsolutno najača sila koja čovjekovo biće drži na okupu. Neki će reći da je to i nada, očekivanje, uvjerenje u dobre ishode, no mašta je uvijek korak naprijed, jer ona “stvara” situacije, priprema teren za njihov dolazak, otvara svemirsku pukotinu, kroz koju stvari dolaze u našu fizičku blizinu. Budna sanjarija, sanjarija plahe svjetlosti, rekao bi Bachelard. Neprestane slike, prvo mutne i neodređene, bljeskovite, potom sve raskošnije i dublje, sve smionije, koje se vrte u našoj glavi i prebacuju nas na drugu razinu stvarnosti.

Bilo da se prerušavamo u “drugoga” i “drugo”, u nekoj povijesnoj travestiji, ili u svom malom životu uređujemo stvari, prizivamo drage osobe, sklapamo saveze, ispravljamo greške, poluga mašte pokreće divovske blokove, od kojih su građene piramide, svjetsko čudo. Imamo oko sokolovo, Ahilove noge i desnicu, Ili Artemidin stas uz luk i strijelu, pa pogađamo cilj bez greške. Imamo brze i prodorne misli, zarazno zvonki smijeh, zagrljaj iz kojega nitko ne može pobjeći, nepresušne ideje, brze realizacije, javni uspjeh i neokrhnutu privatnost, vjerne prijatelje, usrdne pomagače, sigurna gnijezda i skloništa, dovoljno izazova za još jedan vijek, i tako , na rubu ležaja, žmirkamo i sanjarimo, “razrađujući Platona” po naputku omiljenog nam pjesnika.

Sve su to snovi slobodne duše, naravno, ali mašta pomaže i kad braniš vlastiti život i spašavaš dostojanstvo, kao u onom filmu “Život je lijep” i još nekima, gdje se iz surovosti i zla čovjek na krilima mašte oslobađa. Kolike su samo knjige napisane u mašti, slike naslikane! Stvoreni su u tom čudesnom “laboratoriju” likovi, stvarniji od ljudi s osobnim kartama i adresama, napravljene građevine i gradovi, dosegnute morske dubine i istraženi dijelovi univerzuma, prije otkrića podmornica, raketa i svemirskih brodova. Mašta je svrgavala satrape i diktatore, gradila “carstvo mira i jednakosti”. Ona i samo ona, davala je vodu u pustinji, prolaz u prašumi, ozdravljenje u doba pohare, ljubav gdje je srce napuklo i odustalo. Mislim da su ljudi bez mašte jedina prava “siročad svijeta” i samo njih treba žaliti. To je nenadoknadivo.

Neću pisati dalje. Zatvorit ću oči i sanjariti da su sve velike pjesme, koje uzdižu srca već napisane, a da će čarobni štap,oslikan dragom rukom, koji u mome gnijezdu stoji iznad pisaćega stola, pomoći da moje sve prijeđe u stvarnost, prije nego li svjetlo zgasne.

16. veljače 2025. F. G.