Dan koji se pamti. Koji je neopisiv.

U Berlinu, kad smo vidjeli Dalijeve umjetnine. Svih vrsta, u svim tehnikama.

Treba izdržati intenzitet tih doživljaja, to zaprepaštenje. Kao kad bosa noga pleše po vulkanskoj lavi. Kao kad uđeš u piramidu žita, toneš do grla i ostaneš bez daha.

Ne znaš, reže li to skalpel ili pero klizi po površini papira.

Takav potez perom i kistom među „modernima“ nije imao nitko.

Neki su bili blizu. On je sebe nazivao „spasiteljem (Salvador) moderne umjetnosti“. Postoji velik broj ljudi na Zemlji koji su mu skloni vjerovati. Čak i među kritičarima i profesorima o kojima je mislio da su „nedostojni ocjenjivati njegovo djelo“, pa su ga izbacili iz Akademije. Maestralno.

Vidiš anđela u akvarelu. Anđela u staklu. Minotaura u niklu. Evanđelista koji piše poglavlje Evanđelja, usputno sam sebe dovršavajući u slici. Dantea sićušnog kao češer, što je pao s grane bora na stazu što vodi u Vječnost. Ledu i labuda, a Leda je njegova žena, ljubavnica i muza Gala, dok je on, naravno, preobraženi Zeus, spreman oploditi to divno tijelo i u njemu pohraniti božanske blizance.

Skreneš li očima, već si u drugom filmu, vremenskoj ili mitološkoj sekvenci. Budi oprezan i pronicljiv poput NOSOROGA, koji je njegov amblem i trajna tema, taj živi, hodajući totem, veličanstven i strašan, kakvih je malo na svijetu. Čuješ ga kako srdito topće nogom, rujući zemlju prije napada: smatraj se pregaženim, nećeš dobiti drugu priliku, ako si ga izazvao! Umiri se malo uz PLAMTEĆU ŽIRAFU, ona je prijateljska, dobrohotna, ima najveće srce među životinjama, i najveće je biće među njima, koje se kreće po kopnu. Je li ikada čitala stihove Zagajewskog: „Gdje si visoki poglede? Dosadno nam je bez tebe!“. U Dalijevom svemiru to bi bilo ostvarivo.

Nije lako podnositi te slike, ako imaš dubinski pogled i doživljaj. Osjećaš znoj matadora, prigušene krikove gomile izvan arene, kopito bika koje struže po zapečenoj zemlji. Jezu i napetost prije eksplozije adrenalina. NADREALINA, možda.

Osjećaš, vidiš, proživljavaš. Svakako čuješ milozvučnu, lakonogu Carmen kako pjeva i pleše, kao nitko prije i poslije nje, stvorene Dalijevim kistom. Premda se ponekad čini da je volio samo Galu, megalomanku, srebroljupku, veliku potrošačicu jedre i krepke mladosti, a koja je pak, po svjedocima, akceptirala i poticala „njegov nastrani smisao za humor i histerični smijeh“. I preziranje standardne kopulacije, također. On je nju preoteo od pjesnika Eluarda, i kao svoj veliki ratni plijen zadržao do kraja života. Čini se da ga je pred kraj trovala teškim medikamentima. U ranim sedamdesetim, izgledao je kao oronuo starac, izdržavši još desetljeće do smrti, da bi primio neke zemaljske počasti i umro kao „Markiz od Pubola“, ostavivši joj darovani zamak.

Govore da je Gala sudjelovala u realizaciji nekih njegovih djela, među koja spadaju slike, skulpture, instalacije, fotografije, dizajn, filmovi, pisana djela, poezija, biografsko štivo, scenariji, nacrti. Stvorio je javni image i auru oko svoje osobe, predstavljajući se kao vrhunsko humanoidno ostvarenje svih potencijala koje priroda može dati. Izazivao je u ljudima bijes, zavist, ljubomoru, ali i neodoljivu privlačnost i divlji erotizam. Na njegovu su popisu: Lorca, Aragon, Breton, pola Pariza i trećina Amerike, koje je opskrbljivao šokantnim nastupima, neubrojivim izjavama, ispadima u javnosti, ruganjem i izazivanjem i lažnim „isprikama“, kad je njegova veoma skupa umjetnost došla u pitanje.

Ali kad se skinu sve maske i provizoriji, sav šušur i bjesomučna samoreklama, koju će nakon njega 20. stoljeće razviti do paroksizma, što je uistinu Dali ostavio umjetnosti? Kretanja, vrvež, erotiku, uzvišenost, transcendenciju, eleganciju, zanos, lakoću bez premca, apotekarsku mjeru, kraljevsku rasipnost. Sve je bilo u metafori i u metamorfozi. Sve je genijev potrošni materijal, građa za buduću fascinaciju. Od antike do kibernetike, od nježnih likovnih posveta, do divljih halucinacija i neuroza s proplamsajima vidovitosti. Svi znaju za njegove „rastopljene satove“, sliku iz 1931. a koja se zove „POSTOJANOST PAMĆENJA“ i služi kao veliko upozorenje nama, koji smo svoje živote stavili u ruke demona brzine i hektike, kupujući pri tom površnost, histeriju, džepne paklove, biološki hazard, nestanak utočišta i središta, nepostojanje osovine, gubitak utjehe.

Lijepo nam je rekao, a na nama je kako smo sve to shvatili.

Pažljivo motrenje otkriva nam njegove, grubo rečeno, dvije formativne faze: upijanje i studiranje klasičnih majstora, te fazu aluzija, simbola i nadrealističkih kolažiranja, koja dolazi 1921, donoseći mu prestiž i slavu velikih razmjera. Prelomna će biti i 1934. godina, kada ga J. Levy upoznaje s Amerikom i kamo je taj genije preobraženja, vrhunski mistifikator, savršeno „ukliznuo“, razvijajući sve svoje interese i apetite. Daleko od europskih turbulencija, bavio se filmom, poezijom, glumom, pisao je za časopise, sudjelovao u javnom životu i diktirao galerijskim ukusom, otvarajući vrata svima koji su od njegove genijalnosti i bizarnosti htjeli i mogli profitirati. Po povratku u Europu, ponovo živi udobno, ustoličeno, osigurano, ne mareći što će mu dojučerašnji „drugari“ spočitnuti kao nedosljednost, političku prevrtljivost, socijalnu neosjetljivost . I on je njima zamjerao, to što su prosječni, nekarizmatični, dosadni, što mu troše zrak i ne znaju ga baš ničim iznenaditi ni zabaviti. Neoprostiva mlohavost mašte i nedostatak hrabrosti, shvaćene kao bezočne uvrede njemu, Salvadoru osobno.

Bio je marljiv, lukav i proračunat, u stanovitoj mjeri beskrupulozan. Zabavljao je javnost izjavama da su mu brkovi svemirske „antene“ kojima hvata svemirske signale, ili da „prvih nekoliko jutarnjih sati provodi vadeći supstance iz tjelesnih otvora i modelirajući od njih kuglice“. Ustvari, radio je poput najmarljivijeg rudara, tražeći zlatnu rudu u svim raspoloživim izvorima. S berlinske izložbe ostaje mi u sjećanju Egipatska glava. karminska usta Mae West, pretvorena u crvenu sofu, kornjača na putu, Tristan i Izolda u kazališnoj pozi, neizbježni nosorog koji i u malom volumenu djeluje grandiozno, kao i sve Dalijevo.

I sada, ulazeći u godine kad on više nije mogao držati kist, pokušavaš dokučiti u čemu je tajna te vulkanske energije, te fanatične vjere u talent, odabranost i „priključenost“ na Vječiti izvor snage i nadahnuća u prostorima umjetnosti. Samo se pitaš gdje si bio i što si radio , sve ove godine, da pred DALIJEVIM ONIRIČKIM KARUSELOM ne znaš kako se to zove, od čega ti se tako vrti u glavi, čemu se kaže ČUDESNO, što je to ictus a što pictus i kako ide nastavak čarobne formule, koja je možda već promijenila svijet, a da to nismo primjetili.

Mi, crveni mravi, izmilili ispod kornjačina oklopa, sakupljeni na komadu kruha i ogrisku tvrde kruške, koji će nas prehraniti u dolazećoj zimi, kad plodovi mašte završe u dubokim trapovima, jer svijet za njih neće imati vremena.