„Naime, kaj je, dečki!” ili Ludi dani: Slika iz crno-bijelog svijeta, kako bi to rekao Pero Kvesić: Praizvedba moje drame „Minigolf” u teatru koji se tada zvao Zagrebačko dramsko kazalište.

Imao sam manje od dvadeset godina, ali osjećao sam se kod kuće u tom teatru već dugo. Mnoge su stvari bile drugačije postavljene, ali ni izdaleka onako naopako kao danas: naprimjer, đački je parter bio na balkonu! Naopako, nije li: da, ZDK tada je još imao balkon.

Prostajao sam na tom balkonu, besplatno, mnoge predstave koje i danas pamtim. Kao da se vozim u tramvaju, ali ne brojim stanice.

Moj je mladalački komad „Minigolf” u teatar, Dinu Radojeviću, jednom od najboljih redatelja prve postgavellijanske generacije, donio prijatelj Zlatko Markus, tada dramaturg. Nas je spojila zajednička mladost, a posve razdvojila rana zrelost. Ali to je druga i nevesela priča koja ne spada ovdje.

Dino mu je rekao da moju dramu ODMAH mora raditi. Tako nešto znao sam čuti, a u vezi novijih komada, još jedino od Petra Večeka.

Petar, neumrli Pierre, radio je scenografiju. Igralo se na velikoj zastavi sa zvijezdom, razastrtoj preko cijele scene.

Praizvedba bila je 10. svibnja 1968, dakle nekih mjesec dana prije lipanjskih događaja.

Drama je izašla u prvom broju časopisa „Prolog”. Ključni ljudi „Prologa” u tim su trenutcima bili glumac Ante Rumora i Darko Gašparović, teatrolog. Ja sam bio mladac u nadolasku.

Naravno, ni od koga iz dubine gledan, kako se veli u jednom slavnom stihu pjesništva hrvatskoga.

Na slici su Helena Buljan i Drago, Foka, Meštrović. Helena bila je želja mnogih, bio to naš đački parter ili „ozbiljnija” publika, a sve je to značilo nešto drugo nego danas. Nije još bila tako jaka prisila piste, niti su tim pistama vladale suvremene gladijatorice; uvijek sam se pitao gdje te gospodične drže svoje bubrege.

Helena je prije svega velika glumica koju pamtim po mnogim ulogama. Spomenut ću u ovoj prilici samo Magellijevu mega-predstavu po Beaumarchaisu/Horvathu, skoro dvadeset godina kasniju od „Minigolfa”, 1986. Helena je igrala i Agnezu Benessu u mojim Dumanskim tišinama”. Ali pamtim i mnoge druge njezine uloge.

Kad bih mogao rasklopiti uslikanu Helenu u njima, bio bi to veličanstven leporello!

Rana drama: rani jadi. Sigurno je imala imala nešto sa studentskom pobunom. Lipanj – 1968: to su bili naši „ludi dani”.

Bili smo svi mladi. Šerbedžiji, koji je još bio akademac, bila je, mislim si ja , uloga u „Minigolfu” prva profesionalna. On je to zaboravio, ali ja nisam. Foka, Pierre, Dino otišli su, mi se još premišljamo. Ali ta trojica zauvijek će glumiti ili režirati u mojemu

teatru mrtvih.

No autor u svom današnjem izdanju jedva zna o čemu je taj komad. Tajna njegova uspjeha vjerojatno je u tome što se odjednom sa scene čulo dijaloge kakvi se vode u svakodnevnom životu. Netko je stao govoriti kako se u životu govori: kakva drskost! Bilo je to usred vladavine teatra ideja u kojemu se uvijek docira pomalo na koturnama. Živo pamtim kako je čak i tako jednostavna rečenica – koja uopće nije nikakva misao, pogotovo ne velika, tipa: – Naime kaj je, dečki! – izazvala u gledalištu opću veselost. Pa činjenica da se u drami spominje Ranković! Kakva hrabrost!

Kako god, drama „Minigolf” odredila je moj život i određuje ga, na načine sretne i manje sretne, do danas. Mogao sam lijepo biti profesor filozofije, nuđeno mi je da ostanem na faksu. Možda bih čak bio emeritus, tojest zaslužnik, pače akademik, o ho-ho, a ne tek penzić hrvatski, dakle socijala.

Ali, ne lezi vraže! Uzeo me teatar pod svoje, sve dok me nije ispljunuo. Postao sam ono što se zove „teaterg’sindel”, neću vam to prevesti, stari purgeri znaju što to znači.

Međutim, tada, u nekoliko navrata , ozbiljno se i javno razgovaralo o toj drami napose nakon dvaju koncertnih čitanja, što je kasnije časopis „Prolog” uveo kao običaj. Držati kazališnu referadu u novinama bio je tada ozbiljan posao. Bilo je potpuno nezamislivo da neka kritičarka u slobodno vrijeme konobari u našoj književnoj krčmi. Ljudi su držali do sebe i svojega

posla. Bili su skuplji nego danas. No o tom, potom. Nije smak svijeta.

Aludiram, međutim, na Nagradu Fric na koju pada velika Krležina sjena. Više mi se trenutno motaju po glavi knjige poput „Moj obračun s njima”, ili Kišova – „Čas anatomije”, od recimo, „Zastava”.

Istina, nemam ja ni građe, ni spreme, ni bijesa, pa ni daha, za cijeli nastavni sat, ali pet minuta moram naći. Pa kad se mora, nije ni teško.

U doba „Minigolfa” mislio sam da je predamnom sto godina. Sad bih, kad do toga dođe, i minutama bio zadovoljan.