(Dijalog sa svojim alter-egom)

.

Ti čekaš vijest da se jutro potpuno ugasilo, povuklo u košticu iz koje su nekad izašle prve iskre. Hoćeš li biti blizu kad u napuštenoj dvorani mrak prožme zlatne činele, a njihov odzvuk spriječi propadanje poda, urušavanje zemlje? Kad se klavir zaželi nepostojanja, hoće li bijele tipke biti zadnja slika koju ćeš ugledati? Preokrenut kaput u koji si sakrio noć samo je topliji oblik smrti, ruke su ti nesposobne za drukčiji obrat. Ja nisam tvoj zrcalni čovjek, a ipak mi uskraćuješ druga ogledala osim svojega. Pokraj nogu kokoši su ti pozobale kukuruzna zrna, kosci pokosili žito koje je odvraćalo tamne ptice od leta u nevidljivo. Nikad se nisi nagnuo nad moje oči, protrnuo od svjetla koje ti je nepoznato. Življe od tvojeg skorog nestanka, hrabrije od straha da sa sebe ne strgnem crnu zavjesu tvojeg tijela.